Varao me na svakom koraku

Otiđi na odmor – savjetovala me je moja prijateljica Julija.

Napravila sam grimasu. I sama sam bila svjesna da mi je odmor prijeko potreban. Bila sam iscrpljena u potpunosti, tužna, a u mojoj nutrini vladala je pustoš.

– Ići ću i ja s tobom – rekla je što je mirnije mogla.

Pogledala sam je sa zahvalnošću. Nitko nije bio toliko obazriv kao ona. Pazila je na mene, na moje osjećaje, pokušavala me je izvući iz ralja u kojima sam dobrovoljno bila, ali nije uspijevala.

– A Norbert? – pogledala sam u nju očima punih suza.

– Što sa njim? – Julia je planula. Pobogu, zašto bi on pošao sa tobom? – nije skrivala svoj bijes. S razlogom je bila bijesna. Obje smo znale istinu, čak i ja, njegova supruga.

– Vara te na svakom koraku. Kada ćeš shvatiti da to nikada neće prestati – pogledala me je u oči i uhvatila me za ruku. S nevjericom je odmahivala glavom. – Ti si žena koju treba obožavati, koja zna uzvratiti ljubav. A što ti radiš? Voliš onog koji gazi po tvojoj ljubavi, koji te ponižava na najgori mogući način. Vjeruj mi, bolje će ti biti bez njega – Julija je rekla.

Ona nije shvaćala koliko ga volim. Ništa mi nije bilo važno, osim činjenice da je uz mene i da se uvijek vraćao u moj dom, u moj krevet.

– Bolji je pakao sa krajem, nego onaj kojemu se kraj ne nazire. Kako možeš sve to tolerirati? Pogledaj se – otišla je po ogledalo i donijela mi ga. – Ako vidiš ono što i ja, onda ćeš shvatiti moje riječi. Zabrinuta sam za tebe. Koliko god se trudila da budeš jaka, ti to nisi. Nitko ne bi mogao biti u tvojoj situaciji.

On je s tobom samo iz interesa

Pogledala sam u ogledalo. Promatrala sam svoj odraz. Imala sam trideset i pet godina, ali se one i nisu toliko vidjele na mojem licu. Da, bila je tu poneka borica, ali ništa što bi bilo zabrinjavajuće. Velike bademaste oči dominirale su na mojem licu. Kosa mi je bila bujna i tamna. Pune usne i porculanski ten davale su mi mlađi izgled. Tijelo mi je bilo vitko i oblikovano u teretani. Mnogo pažnje sam poklanjala svojem izgledu. Tijelo pamti način na koji se odnosimo prema njemu i jednog dana će nam sve vratiti. Ja se nisam htjela kajati kada bude prekasno.

– Što vidiš? – upitala me je i zatim sama odgovorila: – Lijepu i njegovanu ženu, pametnu i nježnu. Ako to Norbert ne zna cijeniti, pronađi nekog tko će znati. On je s tobom samo iz interesa. Oduzmi mu kartice, ne daj mu novac, pa ćeš na taj način shvatiti tko je on i koliko je velika njegova ljubav.

Odložila sam ogledalo. Uzdahnula sam. Svega sam ja bila svjesna, ali protiv srca nisam mogla.

– Idemo li na odmor? – upitala me.

– Posao … – pokušala sam pronaći izgovor, ali je ona odmahnula rukom.

– Neće propasti. Pomoći će ti otac. Zaslužila si odmor. Potreban ti je, a to je ono što trebaš shvatiti. Nemoj odugovlačiti. Treba ti mir, samoća i mjesto gdje ćeš biti daleko od svega, od svakodnevnice koja uzima svoj danak. Moram ići. Razmisli o svemu – molila me.

Naravno, Julija je imala pravo. Sve što je rekla, bilo je istinito. I ja sam to znala, ali srce, moje prokleto srce kao da se odvojilo od tijela i ništa nije slušalo. Julija je imala pravo. Trebala sam se trgnuti, ali kako? Norberta sam voljela slijepo, voljela sam ga više od ičega na svijetu. Bio mi je potreban poput zraka kojeg udišem.

Željela ga je baš svaka žena

Provesti odmor bez njega, činilo mi se nezamislivim. Da ga ne vidim nekoliko dana ili tjdana? Odmahnula sam glavom. Srce to nikako nije moglo prihvatiti. Bolje je dobivati i mrvice, nego ništa. To je bilo moje opravdanje.

Ja sam najbolje znala koliko su me boljele Norbertove prijevare. Srce mi je krvarilo neprestano. Iz zagrljaja druge žene dolazio je u moj, ali je ipak dolazio. Sve dok se vraćao, sve sam bila u stanju pretrpjeti. Svi su mi pokušavali otvoriti oči, ali su one bile širom otvorene. To je bilo ono najgore. Sve sam znala, svega sam bila svjesna, ali i nemoćna da bilo što poduzmem. Bojala sam se života bez njega, a život s njim bio je pravi pakao. Julija je imala pravo. Bila sam na kraju snage. Izgubila sam polet, volju za poslom i svime. Da odem na odmor? Trebala sam, morala sam.

Osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Ustala sam. Ljutito sam ih obrisala. Za sebe nisam mislila da sam slaba žena, jer to nisam bila, osim ako zanemarim slabost koju sam osjećala prema Norbertu. Krenula sam u svoju sobu. Tu sam doživjela mnogo fascinantnih večeri, mnogo sreće ali i tuge. Ta ista tuga bila je sve naglašenija. Prošlo je vrijeme u kojem sam mislila da će se Norbert promijeniti. To se nije dogodilo i nikada i neće. Njegovo bezočno varanje sve više je uzimalo maha.

Sjela sam na krevet. Uzela sam njegovu sliku. Mogla sam godinama ostati u tom položaju i promatrati to savršeno lijepo lice. Da, to je bila najblaža riječ koju sam mogla upotrijebiti. Norbert je bio toliko lijep da ga je svaka žena željela, a to i jest bio moj pakao. A pošto su žene bile njegova slabost, on nikada ne bi propustio priliku da uzme ono što mu se nudilo.

Tamna kosa bila je valovita, ali i tako podatna kad bih svojim prstima prolazila kroz nju. Velike plave oči bile su obrubljene dugim trepavicama. Ravan nos, pune usne, jaka i odlučna brada, sve to činilo je nevjerojatan sklad, harmoniju koja je ostavljala bez daha. Nitko nije trebao biti toliko lijep, zaključila sam. Ruke su mi drhtale. Odmaknula sam sliku od sebe. Na njoj se nije vidjelo njegovo mišićavo tijelo, niti bezizražajnost njegovih plavih očiju. Ako nam Bog nečega da u izobilju, u nečem drugom nas zakine, a Norberta je očito lišio suosjećanja, ljubavi, lišio ga je svega onog što je jednog muškarca činilo poželjnim čovjekom, ako ne uzmemo u obzir samo fizički izgled.

Sjetila sam se vremena kada sam ga upoznala. Bilo je to prije ravno pet godina.

Odlučila sam otići na odmor sama

Vjenčali smo se samo nekoliko tjedana nakon prvog susreta. U početku mi se činilo kao da živim najljepše svoje snove, no kako je vrijeme odmicalo, uviđala sam da se dio tih mojih snova jednostavno rasplinuo. Norbet je želio samo novac, novac i novac, a jako dobro je znao i način na koji će ga dobiti. Imala sam ga toliko da ga nisam mogla potrošiti cijeli život. Obasipala sam ga njime, učila sam ga manirima visokog društva. Bio je jako dobar učenik. Vrlo brzo je savladao sve i shvatio sve prednosti koje mu je novac donosio. Uz novac idu i žene, mada sam bila sigurna da bi i bez njega polučio zavidan uspjeh.

Trgnula sam se kada sam čula da su se vrata otvorila. Znala sam da je Norbert. Ušao je u sobu i samo me okrznuo pogledom. Ni jedne riječi nije prozborio. Otišao je u kupaonicu i ondje se zadržao gotovo sat vremena. Za to vrijeme ja sam pokušavala dobiti bitku nad svojim srcem. I dobila sam jednu, barem malenu. Odlučila sam otići na odmor, ali prije toga sam imala namjeru zablokirati sve Norbertove kartice. To neće biti nikakav problem. Samo ću obustaviti redovne uplate, i to je sve.

Da, na taj način ću njegove osjećaje staviti na kušnju. Bilo bi to kockanje sa srećom, ali više nisam imala izbora. Ili će me cijeniti kao svoju suprugu, kao ženu, ili ćemo otići svatko na svoju stranu. Druge mogućnosti nije bilo. On mi je uvelike olakšao. Prošao je pored mene kao da ne postojim, a i te kako je znao biti laskav kada je trebalo položiti novac na njegov račun. Više to neću činiti. Neka sam zaradi novac, pa će ga pažljivije trošiti.

Ustala sam i izišla iz stana. Otišla sam u šetnju. Dan je bio hladan, led kao da je prodirao do same srži mojeg bića. Beč sam voljela oduvijek, smatrala sam ga svojim gradom. Rođena sam u njemu, tu sam odrasla, u tom gradu su se i moji roditelji i obogatili. Bili su to vrijedni ljudi, skromni, i nikako nisu zaslužili da netko poput Norberta rasipa ono što su oni teškom mukom stekli.

Činilo mi se da prolazim najgore razdoblje u svojem životu. Kako sam mogla tako nisko pasti? Plaćala sam Norbertu da živi sa mnom, jer se to moglo protumačiti na taj način. Ako mu uskratim novac, kakva će biti njegova reakcija? Ostavit će me. Sama ta pomisao bila je dovoljna da premrem od straha. Pronaći će neku drugu žrtvu, a ja nisam znala bih li to mogla podnijeti.

U stan sam se vratila potpuno promrzla. Norberta nije bilo. Ništa drugo nisam ni očekivala. Njegova skinuta odjeća bila je pažljivo posložena. Na nju je uvijek pazio na zavidan način. Naravno, kad se uzme u obzir gdje je odrastao, ono materijalno je cijenio i stavljao ispred svega. Naučio se snalaziti tijekom djetinjstva, brinuti se sam za sebe, i to je sve više dolazilo do izražaja. On je samom sebi bio na prvom mjestu. Njegove želje su bile iznad želja svih ostalih. Rođen je da bi ugađao samo sebi. Na taj način je živio.

Što sam ja za njega bila? Osoba koja mu je omogućila život o kakvom je sanjao. Gdje sam se ja nalazila u svemu tome? Negdje u sjeni, a imala sam namjeru iz te sjene izići. Glava me je počela boljeti. Svi oko mene su se bojali za mene. Moja ovisnost o Norbertu uzela je previše maha. Bila je to najgora ovisnost, ona koje ću se teško riješiti.

Pola sata kasnije, ležala sam u krevetu. Nisam mogla ni oka sklopiti. Zamišljala sam Norberta u zagrljaju druge žene. U meni je gorjela vatra, bolje rečeno, u meni je bio vulkan čija je lava razarala moje tijelo i moj um. Nekada samouvjerena mlada žena, pretvorila se u jadnicu koja je skupljala mrvice koje bi ostale iza tih silnih žena koje je on imao.

U idućih nekoliko dana napravila sam sve što sam planirala. Obustavila sam uplate na Norbertov račun i čekala trenutak kada će mu ponestati novca. Za tri dana sam planirala otputovati, a Norbertu ništa nisam rekla o tome. Sve mi je postalo jasno kada je Norbert ušao u stan poput tajfuna.

– Što je? – upitala sam ga.

Nisam mu htjela dati karticu

Nije mi se obraćao danima. Ponašao se kao da mu smetam. Bila sam radoznala i zanimala me je njegova reakcija u trenutku kada sazna istinu. Ja sam gledala u već iskaljen bijes, u to nisam nimalo sumnjala.

– Zašto mi je kartica odbijena? – unio mi se u lice.

– Molim!? – nevino sam ga pogledala.

– Odbijena je. Trebam nešto novca – rekao je ljutito.

Ugrizla sam se za usnu. Uzela sam si vremena da se smirim i da ne napravim glupost, da ne popustim kao i svaki put do sada. Klečala bih na koljenima i molila bih ga da ostane uz mene tu večer, ali sam znala da on to neće učiniti.

– Nemam ga – rekla sam što sam mirnije mogla. U meni je sve ključalo. Situacija u kojoj sam se nalazila, za mene je bila potpuno nepoznata. Nisam znala kako će Norbert reagirati i na neki način sam se bojala. Što ako me napusti? Što ako …? Postavljala sam sebi bezbroj pitanja, a to je samo pojačavalo moj strah koji je ionako bio prevelik. Ljubav bi nas trebala obogatiti, oplemeniti, a mene je moja uništavala. Da barem toga nisam bila svjesna, nekako bi mi bilo lakše, ali jesam, na moju žalost.

– Daj mi svoju karticu – nastavio je panično.

Odmahnula sam glavom. – Ne dam ti je – rekla sam odlučno. – Ne želim ti je dati. Dosta je bilo. Neću više financirati tvoje avanture, hotelske sobe i poklone za ljubavnice. U braku si, Norberte. Ponašaj se tako. Ako ćeš novac trošiti na druge, onda ga i zaradi – nisam se dala odgovoriti.

– Što? – njegov glas je zagrmio. Iz očiju su mu sijevale munje. Znao je da će od mene dobiti sve što poželi, pa ga je moje prvo odbijanje očito ostavilo bez riječi. Vidjela sam šok na njegovom licu. Nakon što se uspio pribrati, kod njega je nastupila nevjerojatna preobrazba na kojoj bi mu mogao zavidjeti svaki glumac.

– Ljubavi – prišao mi je nježno. Gledao me je kao da sam jedina žena na svijetu, žena koja postoji samo da bi joj se on divio.

Nisam se dala zavarati. Sve ono što je on meni nudio, bila je laž. Tako je bilo i kada su ostale žene u pitanju. Samo je uzimao ono
što mu je trebalo i odlazio bez okretanja.

Ti znaš da ja tebe volim

On je bio takav, no ja sam se pretvorila u nešto meni potpuno strano i nerazumljivo. Od sretne djevojke, pretvorila sam se u isfrustriranu i nesigurnu ženu, onu koja je robovala ljubavlju koja je bila jednostrana i koja me nije činila sretnom.

– Ti znaš da ja samo tebe volim. Nije istina da te varam. Volim izlaske – petljao je. – Ti po cijele dane radiš, usamljen sam – bezočno me je lagao.

– Zašto i ti ne bi počeo raditi? – upitala sam ga.

– Rado bih, ali … – baš me je zanimalo kakav će izgovor upotrijebiti.

– Već sutra možeš početi sa mnom – trudila sam se da ne pokažem sve ono što se događalo u mojoj nutrini.

– Želim živjeti – Norbert je rekao.

– I ja – prišla sam mu bliže. Osmjehnula sam se. Ovo je bio prvi put da sam osjećala snagu u našoj vezi. Inače sam ja uvijek bila ta koja je samo slušala i ispunjavala njegove želje. Trebala sam biti oprezna da ga ne izgubim. Smišljala sam način da svi budu zadovoljni, ali taj način nije postojao.

– Sutra ću ti uplatiti nešto novca. To ti mora potrajati mjesec dana. I to je sve – rekla sam što sam mirnije mogla. – Ja odlazim na odmor. Neće me biti neko vrijeme – samo sam ga obavijestila o svojim planovima, iako sam bila sigurna da mu neću nedostajati.

Gledala sam ga kako stoji ispred mene, kako se rasipa svojim šarmom i kako želi doći o svojeg cilja pod bilo koju cijenu. Kad bih otklonila njegov izgled, ne bi mu ostalo ništa.

– Sada idem – slegnula sam ramenima. Nije tu večer ostao kod kuće. Iako nije imao novca, izgubio se uz izgovor da ga zatvoreni prostor guši. Ostala sam sama sa svojim mislima. Kad sam malo bolje razmislila, sama sam bila sve protekle godine. Jedino društvo činile su mi patnja i tuga.

Sa Julijom sam otišla na odmor. Njoj nisam priznala da je dio mojeg srca ostao uz Norberta. Iako se ona trudila da sudjelujem u razgovoru, bila sam odsutna duhom. Neprestano sam mislila na Norberta. Nedostajao mi je. Srce mi se kidalo od svih onih osjećaja koji su harali u meni. Bilo mi je jasno da se nalazim na prekretnici i da će moji idući koraci odlučiti o mojoj sudbini. Što sam mogla učiniti da se Norbert promijeni? Bojala sam se da me odgovor na to pitanje nikako ne bi mogao zadovoljiti. Ako ga ja odbacim, ako mu uskratim novac, pronaći će neku drugu i to će biti kraj.

– Ne trebam te pitati o čemu razmišljaš – lice joj se pretvorilo u grimasu koju nisam znala opisati ni na koji način. U jednom trenutku sam imala dojam da je ljutita, u drugom da me osuđuje, a u trećem je vrvjela od želje da mi pomogne i da mi olakša teške trenutke. Pokušala mi je pomoći tako što će utjecati na moju odluku. Kakva god ona bila, čak i ako budem griješila, ona me nikada neće osuđivati, kao što su to neki činili.

Sa roditeljima sam imala bezbroj svađa upravo zbog Norberta. Nisu ga voljeli, niti su bili spremni glumiti da je istina drugačija.

– Što da radim? – upitala sam Juliju. – Norbert će me napustiti. Kad nestane novca, nestat će i posljednja veza koja nas je povezivala. Doista nemam namjeru griješiti kao do sada – priznala sam joj.

Julia se osmjehnula. Lice joj se u potpunosti promijenilo. Odmahnula je glavom. – Ti si posebna žena. Treba ti netko tko će te voljeti i tko zna cijeniti sve ono što ti imaš. Što će biti kada Norbert ne bude više lijep? Ono najljepše dao je drugim ženama. Ne znam, ali ja to ne bih mogla podnositi. Ljubav donosi i svojevrsnu posesivnost, a on je osjeća samo prema novcu. Ne voli te. Znam da to užasno zvuči, ali je to istina. On voli samo život koji si mu ti pružila, voli novac i moć koju ima, a što si mu ti? Ona koja čeka da on dođe iz zagrljaja druge žene. Doživljava te kao bankomat, i to onaj koji samo dijeli novac bez obaveze. Zašto mu to dozvoljavaš? – upitala me je.

Svi su mi željeli otvoriti oči

Volim ga – bio je jedini odgovor koji je sve objašnjavao. Nitko, pa čak ni ona nije znala kroz kliki pakao sam prolazila. Taj pakao nije imao kraja. Uništavao me je na sve moguće načine. Pretvorila sam se u svoju sjenu. I sama sam bila svjesna da Norbert ne može voljeti samo jednu ženu. Umjesto srca, on je imao kalkulator. Svoju ljepotu je znao iskoristiti, unovčiti i sve je išlo samo njemu u prilog. Nikada me nije pitao kako se ja osjećam, niti sam se ikada osjećala voljenom. Trebala sam ga ostaviti, ali kako? Na koji način? Što ću bez njega? Nerado sam samoj sebi priznala da bih ga radije dijelila sa drugim ženama, nego ga zauvijek izgubila. Zašto nas ljubav može pretvoriti u neprepoznatljive jadnike? Imala sam bezbroj ponuda za brak, imala sam muškarce koji su me obožavali, a ja sam izabrala onog koji me je uništavao.

– Postojao je život i prije njega. To mora prestati. Uništit ćeš samu sebe – Julia je rekla. – Dobrim dijelom si to već i učinila. Kad bih ti mogla dati svoje oči da kroz njih vidiš sebe, mislim da bi se sažalijevala do beskraja. Svi oni koji te vole, govore ti jedno te isto. Molim te, barem razmisli o mojim riječima – uhvatila me je za ruku. Imala sam njenu potporu. Znala sam da se na nju mogu osloniti u svakom trenutku.

Na odmoru sam bila dva tjedna. Više nisam mogla izdržati. Za to vrijeme, Norbert me nijednom nije nazvao. Njegovo ponašanje je potvrdilo moje slutnje. Nisam mu nedostajala, a možda nije ni primijetio da me nema. O svemu sam podrobno razmislila, ali nikakvu odluku nisam mogla donijeti. Dio mene je želio jedno, drugi dio nešto drugo, i ta bitka je trajala bez prestanka.

Kad sam se vratila, Norbert nije bio kod kuće. Nisam to ni očekivala. Stan je bio u potpunom kaosu. Naravno, otkazala sam čistačici na neko vrijeme, a u tom trenutku sam požalila zbog toga. Dio moje odjeće bio je svuda po stanu.

Nemoguće … Ono najgore se i ostvarilo. Norbert je u moj stan dovodio žene. Bilo je bezbroj dokaza da je to istina. Osjetila sam mučninu. Sjela sam. Trebala mi je čaša vode da se priberem, iako sam znala da ni ona neće imati nikakav učinak. Što se još trebalo dogoditi da progledam, da vidim ono što je tako očito? Nije imao nimalo poštovanja prema meni. Nisam mu dala novac za hotel, pa je moj stan iskoristio za tu svrhu. Mislio je da se još neću vratiti, a sumnjala sam da bi bilo što poduzeo čak i da je to znao.

Skupila sam odjeću i bacila je u kantu za otpatke. Nije me bilo briga koliko sam novca dala za nju. Ni pod koju cijenu je ne bih više nosila. Mrzila sam sebe zbog situacije u kojoj sam se nalazila.

Dobro mi je Julija rekla. Njegovo će ponašanje uzimati maha i postajat će sve gore i gore. U samom početku se nisam snašla, nisam srezala ono što sam trebala, pa makar ga izgubila. Pokušala sam očistiti stan koliko je to bilo moguće u stanju u kojem sam se nalazila. Većinu onog što je bilo van ormara sam bacala. Suze su mi tekle niz lice. Otišla sam prema baru i otvorila bocu vina. Trebalo mi je nešto što će me umiriti ili mi dati snagu da sve ovo izdržim.

Nakon pola popijene boce, krenula sam prema ormaru u kojem su se nalazile Norbertove stvari. Počela sam ih bacati na hrpu. Ne, neće biti onako kako je on mislio da hoće. Do kraja je moralo doći. Mogla sam patiti ostatak života i voljeti ga sve do svoje smrti, ali ovo više nisam smjela dozvoliti. Ili će se promijeniti, ili će otići, a znala sam na što će se on odlučiti.

Vadeći njegovu odjeću, kao da sam se opraštala od prošlosti, od svega onog što me je povezivalo s njim. Bilo je tu pregršt lijepih uspomena, nekoliko ulazaka u raj, ali je pakao bio toliko naglašen da sam se na taj pakao počela navikavati, a to mi moj ponos, ili posljednje mrvice ponosa nije dozvoljavao.

Brak nisam spasiti mogla. Njegovu ljubav nisam mogla zadržati, jer je nikada nisam ni imala. Bila je to poražavajuća istina, ona koju sam jednom morala priznati samoj sebi. Došlo je to vrijeme.

Zamrzila sam sebe zbog svega

Norbert je došao pred samo jutro. Ja sam još uvijek stajala u dnevnoj sobi. Čaša vina mi se nalazila u ruci. Ustala sam. Zanijela sam se.

– Pijana si – Norbert je rekao umjesto pozdrava. – Nisi mi ostavila ništa novca – odmah je počeo sa optužbama. Slegnula sam ramenima. Promatrala sam ga. Alkohol je naglasio moju slabost, ali i snagu. U tom stanju sam bila spremna učiniti ono što trijezna ne bih mogla.

– Tvoje stvari su ondje – pokazala sam prema hrpi koja je bila razbacana po podu.

– Zašto? – pogledao me je sa neodređenim izrazom lica.

– Zato jer ćeš se odseliti od mene. Ovaj brak postoji samo na papiru. Supruga sam ti jednom mjesečno kada je vođenje ljubavi u pitanju, ali i svaki dan kada ti je potreban novac. Prelazila sam preko svega. Varao si me bezočno. Nekad sam bila predmet divljenja, a sada sam sažaljenja. Trebam vratiti ugled koji sam nekad mala. Dala sam ti sve lijepo što sam imala, a ti meni? – unijela sam mu se u lice.

Norbert me je promatrao sa visine. – Ne znaš što govoriš – rekao je hladno.

– Znam – prkosno sam rekla. – Znam da ne znaš jer nemaš srca. Znam i to po prvi put. Volim te. Možda ću te voljeti sve do svoje smrti. No to i nije toliko važno. Važan je način na koji si se prema meni ponašao. Zašto? – upitala sam ga. – Što to druge žene imaju, a ja nemam?

– Druge žene nisu važne. Ti si moja supruga – pokušao me je zagrliti, ali sam se odmaknula od njega. Dolazila sam u iskušenje da vrištim, da noktima unakazim njegovo prelijepo lice iza kojeg se krila samo bezdušnost. No ništa od toga nisam učinila. Sjela sam. Klonula sam. Zatvorila sam oči. Samo sam željela da me zagrli, razuvjeri, da mi obeća da će se promijeniti, a on to očito nije imao namjeru.

Njegov jadan pokušaj zagrljaja bio mi je mučan. Samo se ponašao onako kako je mislio da bi trebao. Nije bilo iskrenosti u njegovim postupcima, nije bilo ničeg osim želje da se bori za lagodan život na koji je navikao.

– Supruga? – podrugljivo sam ga upitala. Bila sam mu sve a najmanje ono što je on govorio. Supruga je žena koju netko odabere da bi sa njom proveo ostatak života, žena prema kojoj se treba odnositi sa poštovanjem, žena koju treba voljeti i pružati joj ljubav, a on ništa od toga nije učinio. Umjesto mene, ljubio je druge žene. Mojim novcem je plaćao svoje užitke. Mrzila sam ga u tom trenutku, a već u drugom voljela. Ni sa sobom nisam mogla raščistiti neke stvari, a kako ću sa njim?

Druge žene nisu mi uopće važne

Roditelji me nisu učili da bude podložna. Radili su na mojem samopouzdanju, njegovali su ga tijekom cijelog života. A što sam ja učinila? Što je moje srce učinilo? Izdala sam sve oko sebe, pa čak i samu sebe. Brak sam zamišljala sasvim drugačije.

Još uvijek se nisam bila spremna odreći snova. Umjesto uzajamne ljubavi, s jedne strane se doista nalazila ljubav, a sa druge ravnodušnost, osoba koja nije bila u stanju voljeti nikoga osim samog sebe.

– Bože! – zavapila sam. Trebala sam snagu koju nisam imala. Trebala sam pamet koja je bila potisnuta osjećajima. Trebala sam se pomiriti sa onim neminovnim, ali kako? Na koji način?

– Znaš, Norberte, vrlo su rijetki trenutci u kojima sam se osjećala kao supruga. Tebi je važan samo novac. Ništa osim njega tebi nije važno. Želim razvod! – viknula sam iz sve snage.

Norbert me je gledao kao da sam sišla sa uma. Na neki način, je i bila istina. Voljela sam ga. Dok sam izgovarala “razvod” sve u meni kao da je počeo odumirati. Nijedna stanica mojeg srca to nije željela, ali um jest.

– Ne znaš što govoriš. Odmori se, prespavaj i sutra ćemo razgovarati – rekao je. Uzeo me je u naručje i odnio prema krevetu. Legao je uz mene, držeći me u zagrljaju. Znala sam, osjećala sam da je to posljednji put. Udisala sam miris njegovog tijela, uživala sam u njegovoj toplini, u disanju koje mi je toliko nedostajalo sve one noći koje sam provela sama.

Ne sjećam se kada sam zaspala. Buđenje je bilo mnogo manje lijepo od tonjenja u san. Norbert je spavao poput djeteta. Bio je miran kao da mu je savjest čista poput gorskog izvora. Ustala sam što sam tiše mogla. Sjećala sam se svega što sam prethodne večeri izgovorila. I dalje sam mislila da je razvod jedino rješenje. Drugo nije dolazilo u obzir. Skuhala sam kavu i popila je. Glava me je toliko boljela da sam posegnula za tabletom, što sam rijetko činila. Trezveno sam razmislila o svemu. Trebala sam nešto što će me pokrenuti. To što sam bila ponižena i što je moj ponos uništen, kao da nije bilo dovoljno. Je li moglo biti gore? Moje prešućivanje on je shvatio kao odobravanje, a nije znao koliko mi je teško. Nije ni pokušao saznati. Nije ga zanimalo.

I Norbert je ustao. Samo me je ovlaš pogledao.

– Rekao si da ćemo razgovarati – odmah sam rekla.

– Rekao bih bilo što samo da te smirim – ljutito je uzvratio. – Ne volim scene – ulio je sebi kavu.

– Ni ja ne volim druge žene, ali tebe sam dijelila sa njima. Razvod je jedino rješenje. Imaš tjedan dana da se iseliš, da se snađeš – boja mojeg glasa i meni samoj je bila potpuno strana.

Norbert je sjeo nasuprot mene. Nije pridavao važnost mojim riječima, barem ne onakvu kakvu sam očekivala.

– Ostajemo u braku. Promijenit ću se – obećao mi je. Naravno, nasjela sam na njegovu slatkorječivost. Nekoliko dana sve je bilo u redu, a onda je opet počeo po starom. Dokle je moglo ići to poniženje? Sama sam bila kriva za njega. Nikako nisam shvaćala istinu, barem ne na način na koji sam trebala. Otišla sam kod odvjetnika i podnijela zahtjev za razvod. Više nisam mogla podnositi sve ono što je radio. Kad sam ga obavijestila o tome, ljutito me odgurnuo.

– Što si ti umišljaš? – upitao me je. Vidjela sam mnoga njegova lica, ali me je ipak uspio iznenaditi jednim novim, onim koje je bilo okrutno koliko i svi njegovi postupci.

– Zašto misliš da si mi važna toliko da bih se zbog tebe promijenio? Nisi. Volio sam samo tvoj novac, život koji si mi pružala. Žena koja želi imati uz sebe nekog poput mene, to treba i platiti. Nismo se vjenčali zbog ljubavi. To ti je od početka trebalo biti jasno. Ti si meni dala ono što mi je bilo potrebno, ja tebi također.

Sa nevjericom sam odmahivala glavom. Dao mi je poniženje, sramotu i sažaljenje koje sam vidjela u pogledima ljudi koji su me okruživali. To mi doista nije bilo potrebno. On je rekao jasnu definiciju našeg braka, a ona se uvelike razlikovala od moje.

Spojilo se nespojivo. A kada se to dogodi, onda to ne može trajati.

– Da bi me se riješila, trebat ćeš platiti – rekao je nadmoćno.

Podrugljivo sam ga pogledala.

– Novac nećeš dobiti. Niti jedan novčić nećeš vidjeti od mene! Ako te ne otjeraju moje riječi, hoće moji postupci. Preplaćen si u svakom pogledu.

– Ovo nije kraj – Norbert je rekao.

– Za mene jest – slagala sam. Znala sam da me čeka pakao, da me čekaju godine tuge, boli i nade da će moje srce biti zaliječeno. Jednom ću ga sigurno preboljeti, učinit ću da se to dogodi. Nisam mu mogla dopustiti da me i dalje uništava.

Razvod je bio dug i mučan. Iz mene je izvukao i posljednji atom snage. Kad je sve bilo gotovo, uzela sam nekoliko dana slobodnih, i samo sam ležala, tupo zureći u neodredenu točku. Trebala sam se trgnuti i početi ponovno živjeti, ali nisam mogla. Srce mi je krvarilo. Više se nisam imala čemu nadati. Za mene život kao da je stao. Norbert nije dobio ni novčića. Nije mi to pričinjavalo nikakvo zadovoljstvo. Samo sam osjećala okus pobjede, koliko god da je on malen bio.

Trebalo mi je nekoliko tjedana da shvatim da je gotovo. Koračala sam naprijed, ali je moje srce ostalo u prošlosti. Nisam imala snage vratiti se po njega. Jednom ću to učiniti, ako budem imala razloga za to.

Počela sam se navikavati na život bez Norberta. U početku to nije bilo nimalo lako, a kasnije … Iako sam ga voljela i dalje, vrijeme kao da me je naučilo kako da se nosim sa svom tom silnom ljubavlju koja je još uvijek bila u meni. U mojem životu nije bilo previše sreće, ali ni tuge. Jednom se možda i to promijeni. Možda pronađem novu ljubav i muškarca koji će znati cijeniti ono što dobije, ali mi se nikuda ne žuri. Posvetit ću se najprije obnovi svojeg duha i zaliječenju srca, a sve ostalo doći će onako kako nam sudbina namijeni.

192310cookie-checkVarao me na svakom korakuno