Povrijedio me muškarac kojeg sam iskreno voljela

Žurnim koracima približavala sam se zgradi u kojoj je stanovao Joško, čovjek mog života. Bili smo u idiličnoj vezi već gotovo godinu dana i sve je ukazivalo na to da bismo nas dvoje uskoro mogli uploviti u bračnu luku. Premda smo još živjeli odvojeno, smatrala sam da je samo pitanje vremena kad će mi Joško predložiti da se preselim k njemu. Onako visok i naočit, definitivno je bio muškarac s kojim sam bila spremna provesti život.

Uživala sam u svakom našem zajedničkom trenutku i beskrajno se radovala onima koji su tek dolazili kada jednom napokon postanemo muž i žena.

Ruke su mi podrhtavale od uzbuđenja dok sam prebirala po snopu ključeva tražeći onaj od njegova stana. Nisam željela zvoniti i tako pokvariti iznenađenje. Željela sam što više produžiti trenutak iščekivanja prije nego što napokon osjetim Joškov čvrst zagrljaj i okus njegovih toplih usana koji mi je toliko nedostajao ovih nekoliko dana. U mislima sam već mogla vidjeti koliko će biti sretan što sam se s poslovnog puta uspjela vratiti ranije nego što je bilo planirano. Uživala sam i u samoj pomisli na njegovu reakciju kad me ugleda.

Drhtavim rukama uspjela sam otvoriti vrata Joškova stana. Ni danas mi nije jasno kako mi odmah nije postalo sumnjivo što su u pol bijelog dana vrata bila zaključana. Sjećam se kako sam osjetila trunčicu razočaranja kada mi se, ušavši u stan, moj Joško nije odmah bacio oko vrata. Sve ono što sam potom doživjela još i danas pokušavam potisnuti i zaboraviti.

– Joško! – zazvala sam najprije tiho, a potom nešto glasnije. Učinilo mi se da iz spavaće sobe čujem nekakve zvukove. Zacijelo je vidio kroz prozor kako dolazim i sada on mene želi zaskočiti. Zloćko mali, samo mu je jedno na umu, sjećam se kako mi je u tom trenutku prostrujalo glavom. Osmijeh koji mi je lebdio licem zaledio se istog trena kad sam otvorila vrata spavaće sobe. Ono što sam tada ugledala pamtit ću do kraja života – dva naga isprepletena tijela od kojih je jedno bilo Joškovo. Posljednjim tračcima zdravog razuma uspjela sam uhvatiti Joškov preneraženi pogled kad me ugledao na vratima, ali više mi ništa nije bilo važno. Suze boli i poniženja zamaglile su mi oči i sudarajući se s predmetima ispred sebe zauvijek sam izjurila iz njegova stana.

– Tanja, čekaj, nije ono što misliš – začula sam Joškove povike za sobom, no nisam se osvrtala. Nije me zanimalo tko je djevojka u njegovu krevetu niti koliko mu ona znači. Nisu me zanimala nikakva objašnjenja kada je sve bilo i više nego očito. Joško me izdao na najgori mogući način i ništa više to nije moglo promijeniti. Ovo je za mene bio kraj naše veze.

Kad sam se napokon našla u sigurnosti vlastitog doma, dala sam oduška svojoj boli. Premda je telefon zvonio kao lud, ignorirala sam ga. Bila sam sigurna da je to Joško, a on je bio posljednja osoba s kojom bih sada željela razgovarati. Zar mu još nije dosta? Neka me napokon ostavi na miru. Svi su oni isti: natjeraju te da se zaljubiš u njih, a onda te povrijede. K tome su kukavice jer nemaju hrabrosti sve priznati.

Dani koji su uslijedili bili su pravo mučenje. Bacila sam se na posao kako bih barem nekako ispunila golemu prazninu u svom srcu. Premda je Joško iz tko zna kojeg razloga pokušavao sve kako bi sa mnom stupio u kontakt, vješto sam ga izbjegavala. Smatrala sam da si nas dvoje više nemamo što reći.

I kolege na poslu opazili su kako se sa mnom nešto događa. Slagala sam kako imam obiteljskih problema, jer nisam trebala ničije sažaljenje. Jedina kojoj sam sve povjerila bila je moja sestrična Sanda. Oduvijek smo bile veoma bliske i nikada joj nisam ništa tajila.

Osvetnički plan

– Ne mogu vjerovati da ti je Joško mogao učiniti takvo što. Vaša mi se veza činila tako ozbiljnom. Jesi 1i pokušala razgovarati s njim? – upitala je.

– A o čemu bismo nas dvoje uopće trebali razgovarati? O tome je li uživao vodeći ljubav s drugom ženom? – sarkastično sam upitala.

– Tanja, ne moraš biti takva. Znam da si povrijeđena i ljuta, ali možda bi upravo zbog toga trebala popričati s njim. Mene ne možeš prevariti jer znam koliko ga voliš. Ako ništa drugo, barem ga upitaj gdje si pogriješila da te morao tako bezočno prevariti s drugom – mirno je pojasnila.

– Što? Ja pogriješila? Ti doista nisi normalna. Jesi li ti na mojoj ili na njegovoj strani? – uspjenila sam se.

– Ne moraš se odmah ljutiti. Samo sam ti predložila, a ti učini što želiš. Da sam ja na tvom mjestu, voljela bih izvesti stvari na čistac prije nego što zauvijek od svega dignem ruke – dodala je slegnuvši ramenima.

– Dobro, dobro… Nego, što kažeš na to da nas dvije odemo večeras u grad? – zateklo me vlastito pitanje. – Neka Joško ide k vragu! Ionako je prokleti gad! Želim se malo opustiti i sve zaboraviti – odlučno sam rekla dok me Sanda promatrala u nevjerici.

– U redu, ako doista tako želiš, no ne mogu ostati dugo. Znaš da rano ujutro moram na posao.

Odjednom više nisam mogla prepoznati samu sebe. Kad sam ispratila Sandu, uhvatila sam se kako s velikim užitkom razmišljam o tome što ću odjenuti. Moj je izbor pao na izazovnu crvenu haljinu koja mi je savršeno pristajala. Željela sam zablistati, za slučaj da sretnem Joška. Sanjala sam o tome kako me moli i preklinje da mu se vratim. Premda sam znala da pretjerujem, nisam si mogla pomoći. Misli u kojima me Joško preklinje za oprost trenutno su bile jedina hrana mom povrijeđenom ponosu. Ipak, zaklela sam se sebi kako više neću pustiti ni suze za njim. Nije on toga vrijedan, razmišljala sam. No, duboko u sebi znala sam kako samu sebe zavaravam jer sam ga, unatoč svemu, još uvijek voljela. Željela sam ga povrijediti onako kako je on povrijedio mene. I željela sam da i on okusi patnju – to je bio moj jedini cilj u posljednje vrijeme.

Zadubljena u vlastite misli neko vrijeme nisam bila ni svjesna trube Sandina automobila pred zgradom. Oh, Bože, ludim li ja to? Potpuno sam izgubila pojam o vremenu, pomislila sam domahnuvši joj kroz prozor. Bacila sam posljednji pogled u zrcalo i zadovoljna zalupila vrata za sobom. Bolesni plan počeo mi se motati po glavi.

Kad smo stigle u naš omiljeni kafić, ondje je bila neopisiva gužva tako da smo jedva uspjele pronaći slobodan stol. Kroz gužvu sam slijedila Sandu kako bismo se napokon smjestile kada sam osjetila nečiju ruku na nadlaktici.

– Hej, ljepotice? Zar si se večeras, za promjenu, odlučila sama zabaviti? – začula sam nečiji glas koji mi se učinio nekako poznat.

Nemalo sam se iznenadila kada sam se, okrenuvši glavu, našla oči u oči s Joškovim najboljim prijateljem, Markom. Osjetila sam kako mi je srce brže zakucalo jer sam bila uvjerena da je, ako je on ovdje, i Joško tu negdje. Uhvatila sam se kako pogledom pretražujem prostoriju ne bih li ga ugledala.

– Ne brini, Joško večeras nije ovdje. Slobodno si daj oduška, a ja mu neću reći da sam te vidio – pokušao se našaliti.

– Ne zanima me Joško. S nama je gotovo – rekla sam ledenim glasom.

– Što? Šališ se, zar ne? Oprosti, doista nisam imao pojma. Iskreno, Joška nisam vidio već neko vrijeme. Baš sam te namjeravao pitati gdje se skriva – rekao je s nelagodom. – Dođi, častim te pićem, a ti mi možeš sve ispričati. Usput, večeras izvrsno izgledaš – tobože nevino njegova se ruka spustila oko mog struka. Premda sam istog trena osjetila gađenje, želim li ostvariti svoj naum, ovakav tijek događaja više je nego dobrodošao, pomislila sam.

– Prihvaćam piće – rekla sam znakovito, prodorno ga pogledavši.

Sljedeće jutro

Ostavila sam Sandu koja je zabrinuto zurila u mene i pošla za Markom. Premda me nikad nije privlačio, sada sam ga imala namjeru odvući u krevet.

Konobar je donio naše piće. Ovaj put nisam odabrala sok od naranče, kao što sam to inače činila. Za ono što sam se spremala učiniti ipak mi je bilo potrebno nešto žešće. U dahu sam ispraznila svoju čašu dok me Marko promatrao širom raširenih očiju.

– Opa, moram priznati da ti ne ide loše – rekao je sa smiješkom, a ja sam već ponovno pozivala konobara kako bih naručila novo piće.

Marko je brbljao o svemu i svačemu, ali ja ga nisam slušala. Ispijala sam čašu za čašom osjećajući kako me sve jače obuzima ugodna omaglica. U jednom me trenutku čak uspio nasmijati nekom anegdotom iz svog djetinjstva. Kada mi se nešto kasnije tobože u žaru govora primaknuo, učinilo mi se to posve prirodnim. Ohrabren mojim ponašanjem, ali zacijelo i količinom ispijenog alkohola, napokon me uhvatio za ruku.

– Znaš, Tanja, nikada ti to nisam rekao, ali zapravo si mi se oduvijek sviđala. Ne bih želio povrijediti Joška, ali ako ste vas dvoje doista prekinuli, ne moram se više ustručavati, zar ne?

– Baš čudno, jer i ti si se meni uvijek sviđao. Mogli bismo otići na neko mirnije mjesto – mazno sam upitala dok je Markovim licem preletio pobjednički osmijeh.

Kada sam sljedećeg jutra otvorila oči, zaslijepila me nepodnošljiva svjetlost. U glavi mi je bubnjalo i trebalo mi je nekoliko trenutaka da se svega prisjetim. Odahnula sam kad sam shvatila da je Markova strana postelje prazna. Nisam imala ni najmanju želju da ga sada vidim. Poslužio je svojoj svrsi i više ga nisam trebala. Valjda nije toliko glup da ne shvaća kako je ovo među nama bila samo jednonoćna avantura i ništa više od toga, razmišljala sam. U svojoj bolesnoj mašti već sam mogla vidjeti Joškov izraz lica dok mu Marko sav sretan kuca na vrata i povjerava kako je sa mnom proveo noć. Da mi mozak još uvijek nije bio pod utjecajem alkohola, možda bih lakše shvatila količinu vlastite gluposti.

Premda me Marko sljedećih nekoliko dana nije prestajao nazivati, uvijek bih mu poklopila slušalicu. Jednostavno s njim nisam imala o čemu razgovarati. Za mene je ovo ionako bila samo osveta Jošku. Ako je bilo što krivo shvatio, tko mu je kriv? Na kraju krajeva, svi su oni isti. Da nisam ja prva napucala njega, sigurno bi on to uskoro učinio meni, baš kao i Joško, tješila sam se. Nije mi palo na pamet da Marko možda ne razmišlja na isti način. Nisam se uopće trudila razbijati glavu time da je i on ljudsko biće sa svojim osjećajima i dostojanstvom.

Dani su prolazili i ništa se bitno nije događalo. Moj se život nastavio odvijati između kuće i posla, sve dok jednoga dana u gradu slučajno nisam naletjela na Joška. Premda mi se srce steglo od bola, nije više imalo nikakva smisla bježati od njega. Kad-tad ionako smo se morali susresti. Ipak, kad me pozdravio, susprezala sam suze, odlučna u nakani da nikad ne sazna koliko me povrijedio.

– Hej, Tanja, molim te, nemoj pobjeći od mene. Moramo razgovarati, želio bih ti objasniti neke stvari. Imaš li možda vremena za kavu? – upitao je molećivo me pogledavši.

– Žao mi je, ali stanka mi upravo istječe. Moram se vratiti na posao – rekla sam tobože u žurbi.

– Nikada nisi znala dobro lagati…

– Da, za razliku od nekih.

– Gle, znam da sam postupio neoprostivo. Žao mi je što je sve ispalo ovako. Ni sam to ne mogu objasniti, ali ovo s Lanom jednostavno se dogodilo. Zaljubio sam se, Tanja. Iskreno sam se zaljubio i molim te da me barem pokušaš shvatiti. Naravno, time ne želim reći da za tebe ništa nisam osjećao…

Bijes i nemoć

– Prestani! Samo prestani, ništa me ne zanima – kriknula sam dok su mi vrele suze tekle licem. Unatoč svim mojim naporima da se suzdržim, Joškovo otvoreno priznanje bilo je kap koja je prelila čašu. Da ne spominjem razočaranje koje sam osjetila kad sam shvatila da Joško zapravo nema pojma o tome da sam provela noć s njegovim najboljim prijateljem. Dok sam stajala pred njim, došla sam u iskušenje da mu to sama kažem. Bila sam uvjerena kako bi, kad bi spoznao kakav je to osjećaj biti prevaren, shvatio koliko mu značim, a tada bi me posve sigurno molio za oprost. No, ipak nisam učinila ništa od toga. Okrenula sam se i pobjegla od njega najbrže što sam mogla.

Od toga dana moj je život krenuo nizbrdo. Na poslu sam se teško koncentrirala jer su mi se Joškove riječi neprekidno vrzmale glavom. Kako ga samo nije sram reći da voli drugu? A ja? Gdje sam ja u cijeloj toj priči?

Tu sam večer nazvala Marka kako bih ga pozvala na piće. Naravno, nakon pića trebao je nastupiti i onaj glavni dio zbog kojeg mi je i bio ponovno potreban.

Gotovo sam pala u nesvijest od šoka kada mi je Marko prilično hladno rekao kako nema vremena za mene.

– Večeras sam zauzet, osim toga, ionako te ne zanimam ja. Nije li tako? Ne bih želio biti grub, Tanja, ali doista ne želim biti ničija igračka – rekao je pomalo tužno.

Bijesno sam prekinula vezu. Na trenutak je ipak progovorio glas razuma: što sam zapravo očekivala od Marka nakon što sam onako odbijala njegove telefonske pozive. Zar bi me nakon svega trebao dočekati raširenih ruku? No, već u sljedećem trenutku razum me napustio i već sam smišljala: ako neće Gospodin Glupi, ima tko hoće. Ionako je, čini se, nesposoban jer nije rekao Jošku za nas, pomislila sam. Okrenula sam Sandin broj i kad se javila; predložila joj da ponovno iziđemo.

– Ako me planiraš ostaviti na cjedilu kao prošli put, odbijam – rekla je pomalo uvrijeđeno. – Uostalom; gdje ste se ti i Marko onu večer izgubili. Mogla si mi barem reći da odlaziš – nastavila je kvocati, no ja sam je nestrpljivo prekinula.

– Oprosti, neće se ponoviti – neuvjerljivo sam rekla. – Dakle, vidimo se večeras u osam – trijumfalno sam dodala prekinuvši vezu.

Za tu večer uredila sam se s posebnom pažnjom. Premda je moja kratka pripijena haljina opasno graničila s dobrim ukusom, nisam za to marila. Na kraju krajeva, ona je bila jamstvo mog večerašnjeg uspjeha.

Ovu smo večer promijenile odredište i umjesto u kafić u koji smo inače odlazile, zaputile smo se u jedan novi, na drugoj strani grada. Premda mi to nije bilo pravo, Sanda je inzistirala i nisam imala druge nego popustiti.

Nešto kasnije, dok sam se na plesnom podiju napola pijana pripijala uz Tinovo tijelo, bila sam joj čak zahvalna zbog toga što me uspjela nagovoriti. Tin je bio veoma privlačan muškarac, no mene nije zanimao njegov izgled. Što se mene tiče, mogao je biti debeo i ružan. Jedino mi je bilo važno da padne na moje čari, a kad večeras od njega dobijem ono što želim, razmišljala sam, lako ću ga se riješiti. Premda se Tin trudio doznati više o meni, ja nisam bila raspoložena za priču. Čekala sam pravi trenutak kako bih mu predložila da odemo k meni. Tin me cijelo vrijeme gutao pogledom i nisam nimalo sumnjala u to da je samo pitanje vremena kad ćemo napokon završiti u krevetu. Uspjet ću i ovaj put, a Joško može ići k vragu, slavodobitno sam pomislila.

Izgubljeno dostojanstvo

Nisam se prevarila u svojoj procjeni. Nepunih sat vremena kasnije bila sam u Tinovu stanu bolje rečeno, u njegovu krevetu. Tin je bio veoma maštovit i nježan ljubavnik. Premda se silno trudio ugoditi mi, svi njegovi napori bili su uzaludni. Koliko god to zvučalo čudno, seksualni užitak nije bio razlog zbog kojeg sam ovo činila. Zapravo, jedini užitak u svemu tome bila je spoznaja da na ovaj način Jošku vraćam milo za drago.

Dani su prolazili, a ja sam nastavila izlaziti i mijenjati muškarce. Sanda je, čini se, shvatila što se događa i sve mi je rjeđe pravila društvo. Premda nisam toga bila svjesna, tonula sam sve dublje. Potpuno sam izgubila dostojanstvo i uopće nisam birala muškarce s kojima sam odlazila u krevet. Nisam se previše zamarala time je li mlađi, stariji ili čak oženjen. Još kad bih strusila nekoliko pića, sve bi mi postalo svejedno.

Morala sam znati da dobre vijesti brzo putuju, ali one loše još puno brže. Ovo je bio mali grad i u njemu je gotovo svatko o svakome znao sve. Primijetila sam da me ljudi koje sam do jučer pozdravljala na ulici sada obilaze u širokom luku. Čak su me i na poslu svi gledali s podsmijehom. Kolegice s kojima sam ranije ispijala kavu odjednom su me počele otvoreno izbjegavati. Bože, što ja to činim? Jesam li normalna? Koga ja to zavaravam i koga zapravo kažnjavam? Ionako ničim ne mogu pobuditi Joškovo zanimanje. Očajnički mi je potreban netko s kime bih mogla popričati dok ne bude prekasno – napokon mi je doprlo do mozga. Odlučila sam odmah nakon posla nazvati Sandu i zamoliti je da dođe k meni. Nadala sam se da me neće odbiti, što joj na kraju i ne bih mogla zamjeriti.

Još jedan događaj toga dana natjerao me da ustrajem u toj odluci. Bila je pauza i upravo sam isključivala računalo kad mi se s leđa prikrao Ivan, kolega iz susjednog ureda. Moje je iznenađenje bilo tim veće što s Ivanom nikad nisam uspjela izgraditi neki odnos. Bio je previše tih i suzdržan za moj ukus. Kad bi se ponekad susreli na hodniku, pozdravili bismo se kimanjem glave i to je bilo sve. Nisam mogla pretpostaviti što ga je moglo navesti na to da se upravo danas pojavi u mom uredu.

– Tanja, nadam se da te nisam uplašio – rekao je vrpoljeći se. – Mislio sam, ako bi željela popiti kavu… Mogao bih ti donijeti… Ustvari, nama, i ja bih je rado popio… – petljao je crveneći se dok sam ga ja netremice gledala.

– Žao mi je, ali doista nemam vremena za kavu – hladno sam rekla. Možda drugi put – promrmljala sam više za sebe napuštajući ured.

– U redu, onda drugi put – pokunjeno je rekao.

Sada mi je razlog njegova dolaska postao kristalno jasan i osjetila sam kako mi rumenilo preplavljuje obraze. Zacijelo je i do njega dopro glas o tome kako olako pristajem na neke stvari pa se odvažio iskušati sreću. Glupan! – bijesno sam pomislila odjednom bolno svjesna istinitosti svojih misli.

Ipak, dok sam izlazila iz ureda, nisam mogla ne primijetiti njegov razočarani pogled. Upravo taj pogled uspio me natjerati da se tog popodneva duboko zamislim nad svojim postupcima.

Vrijeme za zaborav

Moram priznati kako su se moji izlasci od toga dana prorijedili. Tome je pridonio i razgovor sa Sandom. Teška srca priznala sam joj, ali i sebi:

– Voljela sam ga svim srcem, a on me povrijedio na najgori mogući način. Uskačući iz jedne postelje u drugu, pokušavala sam ga kazniti zbog toga što me prevario. Na žalost, tek sada sam shvatila kako sam jedino ja bila najveća žrtva u svemu tome. Sanda, tako se sramim zbog svojih postupaka – prošaputala sam drhtavim glasom kada sam svoju ispovijest napokon privela kraju.

– Znam koliko si voljela Joška i mislim da donekle mogu razumjeti tvoje postupke. No, nipošto ih ne opravdavam. I jesi li ikad pomislila na to koliko riskiraš svoje zdravlje odlaskom u krevet sa svim tim nepoznatim muškarcima. Zaboga, mogla si pokupiti kakvu bolest – zabrinuto je rekla.

– Da, sada je i meni to jasno. Ali jedino mi je bilo važno natjerati Joška da umire od ljubomore i da pati onako kako sam ja patila. Jedino to mi je bilo važno – rekla sam kroz suze.

– Bit će najbolje da zaboraviš Joška. Nije on jedini. Ima još mnogo muškaraca na ovom svijetu. I da znaš, nisu svi isti – rekla je.

Sljedeću sam vijest, moram priznati, primila mirnije nego što sam mislila da je to moguće.

– Tanja, još ti nešto nisam rekla… Joško se uskoro ženi – rekla je oborivši pogled.

Čini se da je Joško doista bio iskren sa mnom onog dana kad mi je rekao da se zaljubio u drugu. Možda je doista tako htjela sudbina. Možda me uistinu nije želio povrijediti. Vrijeme je da ga zaboravim.

Negdje duboko u sebi znala sam da mu napokon počinjem opraštati i osjetila sam veliko olakšanje.

– Neka mu je sa srećom – rekla sam sjetno se smiješeći. – Od srca se nadam da svoju buduću suprugu neće povrijediti onako kako je povrijedio mene – tiho sam rekla dok me Sanda začuđeno promatrala.

Od tog je dana u mom životu ponovno sve krenulo nabolje. Shvatila sam da je moje ponašanje bilo krajnje besmisleno i da njime, osim lošega glasa, nisam postigla baš ništa. Pomirila sam se s tim da nam nije bilo suđeno ostati zajedno i odlučila sam zauvijek zatvoriti to poglavlje svog života. Sanda je bila posve u pravu kad je rekla da ima još toliko drugih muškaraca na svijetu.

Ja nisam morala ići tako daleko jer mi je prava ljubav mog života zapravo cijelo vrijeme bila pred nosom. Ivan možda jest sramežljiv i možda nije tako neodoljiv kao Joško, ali zato u svakom trenutku dobro zna što želi i koliko je daleko zbog toga spreman ići. Svakog mi dana svojom ljubavlju i pažnjom dokazuje da uistinu svi muškarci nisu isti. Jedino mi još nije jasno kako već pri prvom pogledu na njegove tople, zelene oči nisam shvatila da smo nas dvoje zapravo stvoreni jedno za drugo.

116910cookie-checkPovrijedio me muškarac kojeg sam iskreno voljelano