Šok na šok: Zbog supruga u umobolnici

Otkad smo preselili u novi stan na sedmom katu nebodera, jutrom bi me budilo izlazeće sunce, a žamor probuđenog velegrada tek je dopirao u našu spavaću sobu pa sam ustajala odmorna i sretna, radujući se svakom novom danu. Moj je suprug odlazio na posao u tvornicu vrlo rano, a moj posao u banci započinjao je tek u devet sati, pa sam se polako spremala kad je zazvonio telefon.

– Daj mi Nikolu! – prepoznala sam glas svekrve Ane koja se meni nikad nije obraćala ni pozdravom.

– Nikola je na poslu pa mi recite što da mu prenesem – uzvratila sam na isti način, ne hineći ljubaznost.

– Umro mu je otac i neka dođe što prije može! – izrekla je, ne ustručavajući se dati na znanje da mene ne očekuje.

Znajući koliko je Nikola emotivno vezan uz svoje roditelje, oklijevala sam, pokušavajući osmisliti što bezbolniji način na koji ću mu reći ovu zaista tužnu vijest.

– S obzirom da nam godišnji počinje za desetak dana, zamolit ću u upravi da mi ga spoje s dopustom za pogreb, pa to isto učini i ti, Kristina! Na put ćemo poći danas predvečer – govorio mi je muž, a ja nisam mogla u takvom trenutku odbiti njegovu želju da pođem s njim, iako mi je svekrva dala na znanje da me ne očekuje. Osim toga, Nikolu sam neizmjerno voljela pa kako da mu nanosim još veću bol. Uostalom, zašto da se obazirem na svekrvine riječi? Njen je muž Matija bio dobar čovjek i dužna sam mu barem na pogreb doći, razmišljala sam pripremajući najnužnije stvari za putovanje. Krenuli smo u rano poslijepodne, lako je Nikola bio jako potresen nije mi dozvolio da vozim, pa sam, bježeći od misli na događaj zbog kojeg putujemo, promatrala krajolike koji su promicali kao na ubrzanom filmu. Uredno obrađena polja, ljupka sela u kojima redovito dominiraju crkveni zvonici, nepregledne šume i pašnjaci, u meni su pobuđivali osjećaj vezanosti za tu zemlju u kojoj sam rođena i upoznala ljubav svog života, Nikolu, koji je također zavolio život u Njemačkoj gdje je imao siguran posao i dobru zaradu. Oboje smo se osjećali kao ‘svoji na svome’, pa bi me uvijek zasmetalo kad bi mi govorili da je to moja druga domovina, jer onu prvu, kako su me uvjeravali -pravu domovinu – u koju sam upravo putovala, jedva sam i poznavala.

Nikola je bio dobar muž, ali …

– Ne znam, Nikola, kako bih se osjećala kad bih jednog dana morala napustiti Njemačku – rekla sam u namjeri da započnemo razgovor koji nas ne podsjeća na razlog našeg putovanja.

Nekako se čudno trznuo i upitno me pogledao.

– Kako to misliš? Kako bi se osjećala? – upitao je, letimično me osmotrivši. – Jednog se dana moramo vratiti u svoju domovinu, jer je čovjek najsretniji u svojoj zemlji, među svojim ljudima. “Domovina, kakva bila, rođenom je sinku mila!” Recitirao mi je domoljubne stihove, na što sam mu ja spremno odgovorila:

– Takve stihove pišu pjesnici koji čitavog života tumaraju svijetom, a svoju ljubav za domovinu iskazuju samo riječima.

– Nemoj, tako, Kristina! Zar i mi ne živimo za onaj dan kad ćemo tuđini reći zbogom? Ja bih se danas vratio samo da imam posao, ali ovako, moram još pričekati.

Što mi time želi reći moj suprug, pitala sam se prilično iznenađena njegovim razmišljanjem, jer o povratku nismo još nikad razgovarali. Mada smo nas dvoje izgledali kao idealan bračni par, rijetko smo kada razgovarali o nekim važnim problemima. Naše smo dane proživljavali bez svađa, ljubomore ili ogovaranja kakvima šu bili skloni naši zemljaci, lako je Nikola bio dobar muž, često mi je nedostajao fluid koji obogaćuje vezu dvoje ljudi vezanih sudbinom zajedničkog života. S njim je bilo teško podijeliti radost, ali i tugu, koju je upravo skrivao preda mnom, jer niti jednom riječju nije spomenuo umrlog oca kojemu smo upravo išli na pogreb. On je, doduše, bio kruti realist, a ja sam senzibilna osoba, sklona maštanju i strasnim izljevima emocija. Vjerojatno se suprotnosti privlače, pomislila sam cijeneći Nikolinu postojanost, zbog čega sam u njega imala neograničeno povjerenje.

Na pogrebu se okupila rodbina koju sam tek tada imala prilike upoznati, a većina ih je bila znatiželja kakva sam ja to žena koju je njihov Nikola oženio unatoč protivljenja svojih roditelja, a posebno majke. U tim sam se trenucima živo sjećala svog prvog posjeta suprugovoj rodnoj kući, kad me svekrva primila hladno, osorno odgovarajući na svaki moj pokušaj zbližavanja, ljuteći se na svog muža što je bio uljudan, prihvaćajući s odobravanjem sinovljev izbor žene. – Najvažnije od svega je da se vas dvoje volite i slažete, a što drugi misle, ne treba vam biti važno – govorio je pokojni Matija, a zazvonile su mi te njegove riječi kad sam koračala iza njegova lijesa i suze mi se potiho slijevale niz lice.

Ostajemo doma mjesec dana

Nakon pogreba, moja se svekrva obratila svom sinu riječima čije značenje nisam mogla protumačiti:

– I, što si odlučio? Kako ćemo dalje?

– Oboje ostajemo doma mjesec dana, a za dalje ćemo vidjeti – odgovorio je Nikola, izbjegavajući moj pogled.

– U redu, imamo vremena – rekla je Ana ni ne pogledavši me.

Imala sam dojam da se njih dvoje dobro razumiju, pa sam se sve više osjećala među njima kao neko strano tijelo, suvišna i nepotrebna. Tih je dana Nikola obavljao mnoge poslove, a ja sam se bavila čišćenjem kuće, stavljanjem novih zavjesa, pa i radom u vrtu, jer mi niti jedan posao nije bio stran. Vrijeme je brzo proletjelo, pa sam dan ranije prije isteka našeg odmora, upitala Nikolu:

– Da spakiram stvari jer bismo sutra trebali krenuti?

– Ne žuri s pakiranjem, jer se o nečemu moramo dogovoriti – izrekao je, buljeći negdje u daljinu kako bi izbjegao moj upitni pogled.

– Onda, jeste li se vas dvoje dogovorili? – upitala je svekrva hladnokrvno poslije ručka.

– O čemu smo se to trebali nas dvoje dogovoriti? – upitala sam povišenim glasom, iznervirana njihovom tajanstvenošću.

– Mama ne može ostati sama! O tome se moramo dogovoriti, Kristina!

– Što se ja o tome imam dogovarati! Zar svatko od nas nije svjestan da jedno od bračnih drugova nekad ostane sam, a sudbina je htjela da to bude mama Ana. Ja doista ne znam kako mi tu možemo pomoći.

Nakon mojih riječi, zavladala je mučna tišina, a mi smo zurili u stol kao da ćemo na njemu pročitati savjet za rješenje našeg problema.

– Jedno od nas mora ostati kod kuće!

– javio se Nikola, nekim, meni stranim, hrapavim glasom.

– Tko je to, jedno od nas? Ako netko ostaje, onda si to ti, Nikola! – čula sam riječi, posve nesvjesna da ih ja izgovaram.

– Upravo je obrnuto, Kristina! Za sada ćeš ti ostati s majkom, a ja ću. raditi još neko vrijeme i uzeti otpremninu. Vratit ću se svojoj kući pa ćemo započeti neki posao, ugostiteljstvo ili trgovinu, jer se od zemlje danas vrlo teško živi – izgovarao je Nikola ‘presudu’ dok je Ana i dalje uporno buljila u stol.

Ovdje se osjećam kao stranac

U tom sam se trenutku osjećala kao na vrtuljku u najluđoj vrtnji, s mučninom u želucu i bubnjanjem u glavi. Predmeti oko mene su zaplesali, a svekrvu sam vidjela u dvostrukoj slici.

– Ali, Nikola, ja ne mogu na to pristati! Osim toga, ti se sa mnom i nisi o tome dogovarao! – jedva sam izustila, uplašena pred nečim nepoznatim što mi se rapidnom brzinom približavalo.

– Evo, sad se dogovaramo! – rekao je Nikola srdito lupivši po stolu.

– Ali, što bih ja bez tebe ovdje radila? – upitala sam mirno, potiskujući bijes što je u meni kipilo.

– Što bi ti radila bez muža? Pa što rade ostale žene čiji su muževi u inozemstvu? Ne trebaš se bojati poslova u polju jer ti za to nisi sposobna. Ja ću raditi s težacima, a ti ćeš brinuti o kući i kuhati jelo. Izdržat ćeš dok se Nikola vrati – rekla je svekrva, prostrijelivši me ledenim pogledom.

– Kako ne shvaćate da ja ovdje ne želim živjeti? Tamo sam rođena i odrasla, imam svoj dobro plaćeni posao u banci, a vi biste htjeli da vam budem sluškinja u kući. Osim toga, ovdje se osjećam kao stranac, kao i svi oni koji se nađu u stranoj zemlji…

– O tome si, draga moja, trebala misliti prije nego što si se udala za mene – rekao je uvrijeđeno Nikola.

– I nemoj misliti da si Njemica zato što si tamo rođena! Uskoro će stranci ostati bez posla, a među njima su prvi na redu oni što rade po uredima u kakve i ti spadaš. Budi sretna što se imaš kamo vratiti, a uskoro ću i ja doći u svoju domovinu gdje sam najsretniji… – počeo se Nikola razmetati svojim domoljubljem, kao da sam ja zaboravila što je govorio kad sam ga upoznala u Njemačkoj.

– Kažeš, neka budem sretna što se imam kamo vratiti! Vratiti se možeš ti koji si odavde otišao, a ja se mogu vratiti tamo gdje i pripadam, odakle sam i došla. Zato se ja sutra vraćam svojoj kući, a ti kako želiš! – bila sam neumoljiva u svojoj odluci.

– Čuješ li ti, sine, svoju ženu?! Jesam li se ja ikada na takav način suprotstavljala tvome ocu? Nikada, jer sam ga poštovala pa je njegova riječ za mene bila zakon – javila se svekrva zajedljivim glasom punim zlobe, ali se ja na njenu primjedbu nisam ni osvrnula.

Pokušala sam mekšim glasom pridobiti svog muža.

– Nikola, pa ne mogu samo tako napustiti svoj posao. Osim toga, treba mi odjeća, obuća i mnoge druge stvari. Moram se vratiti da sve to sredim pa ćemo vidjeti što nam je činiti.

– Što se posla tiče, lako će ti naći zamjenu, a stvari ću ti dovesti prije zime. Nisam znao da si toliko okrutnog srca kad želiš mamu ostaviti samu – pokušavao me dirnuti, no ja se ipak nisam dala smesti, pa sam i dalje inzistirala na povratku u Njemačku, što je mog muža konačno potpuno izbacilo iz takta.

Vratit ću se po tebe

Počeo je šetati kuhinjom kao lav u kavezu. Tako ljutitog još nisam imala prilike vidjeti pa sam se uplašila kad je zaurlao:

– Slušaj, Kristina, nisi valjda zaboravila da sam ja tebi pomogao kad ti je bilo najteže! Oženio sam te jer si bila premlada da se sama brineš o sebi. Strpljivo sam čekao da odrasteš…

– A ja sam strpljivo čekala da mi jednom kažeš da me voliš, a sad doznajem da si me oženio iz sažaljenja! Baš ti hvala na iskrenosti – rekla sam povrijeđena njegovom izjavom.

– Nisam rekao da te ne volim! Ja se nerado razmećem beskorisnim riječima, a tebi očito treba nekakav ljigavac koji će ti neprekidno tepati gluposti…

– Svađa nas neće nikamo dovesti -rekla sam uviđajući i svoju tvrdoglavost, jer su mi tih trenutaka glavom projurila sjećanja na tragediju kad sam u prometnoj nesreći izgubila oba roditelja, a Nikola mi je pružio nesebičnu pomoć. Možda mu se sada mogu odužiti, pomislila sam, i pomirljivo predložila:

– Ostat ću ako mi obećaš da ćeš se vratiti najkasnije za tri mjeseca!

– Vratit ću se i prije – rekao je veselo kao da mu je sa srca napokon pao teški kamen.

– Nikola, znam da si čovjek od riječi pa ti vjerujem, no ako me prevariš, ja ti dolazim tamo – zaprijetila sam više zbog vlastitog ohrabrenja nego stvarne prijetnje.

– Nemoj opet započinjati! Upamti da je ovdje naš jedini, pravi dom – rekao je blagim glasom, što je opuštajuće djelovalo i na moje napete živce, pa sam se konačno malo smirila. Bio bi to pravi dom kad bi ovim pustim dvorištem trčkarala naša djeca, pomislila sam, ali se nisam usuđivala to i reći. lako smo oboje bili nesretni što i nakon pet godina braka nemamo djece, Nikola nikad nije htio razgovarati o tom problemu. Nekoliko sam ga puta molila da nešto poduzmemo, ali je on to odbio, pa sam kriomice sama otišla liječniku na pregled i on mi je rekao da je s moje strane sve u redu. ‘Neka dođe i vaš suprug na pregled pa ćemo znati što treba poduzeti’, jedino je što sam doznala. Kad sam ipak priznala Nikoli da sam bila na pregledu, i što mi je liječnik rekao, on se uvrijedio, a ja sam tek tada shvatila da se on još nije oslobodio svog primitivnog shvaćanja da jedino žena može biti nesposobna za rađanje. Kad je Nikola otišao, brojila sam dane koji su se vukli poput magle koju je donijela jesen. Sama sa svekrvom koja je za mene bila strana osoba, osjećala sam se kao uhvaćena u stupicu.. Zapljuštale su dosadne jesenske kiše, pa sam dosadu kratila čitanjem i gledanjem televizije, a moja svekrva ručnim radom, zamjerajući mi što ja u tome nisam bila vješta. Nedjeljom bi navraćali rođaci ili susjede, ali razgovor nikada nisu počinjali dok se ja ne bih udaljila. Jednom je došla Anina sestra Klara iz udaljenijeg mjesta i svojim me znatiželjnim očima gledala kao rijetku zvjerku.

– Zašto ti je snaha tako mršava? -bila je njena prva primjedba, a da bi je ipak ublažila, obratila se meni: ‘Budi bez brige, Kristina! Udebljat ćemo mi tebe ove zime, pa kad ti dođe muž, možda i zaneseš!

Meni su već otprije bila poznata njihova mjerila vrijednosti žene pa se nisam čudila ni vrijeđala zbog njezinih primjedbi. Po njihovom mišljenju, žena je trebala biti jaka i debela da bi bila sposobna rađati. Ponekad je doista teško povjerovati da će i u taj zaostali kraj banuti napredak. Budući sam znala da će pravi razgovor započeti tek kad se ja maknem, rekla sam da idem u svoju sobu nastaviti kačkanje prostirke.

– Samo ti idi, jer znam da tebe ne zanimaju naši razgovori – rekla je teta, namignuvši svojoj sestri. Ovaj put me posebno zanimao njihov razgovor jer sam očekivala da će biti riječi i o Nikoli, pa sam ostala kod vrata da prisluškujem.

Eh, da je oženio Maru …

– Kad ti se vraća sin? – bilo je prvo tetino pitanje, a kako je svekrva govorila vrlo tiho, njezin odgovor nisam čula. No, ja sam još uvijek vjerovala svom mužu, a budući da je istjecao treći mjesec, očekivala sam ga svakog dana.

– Kako se ti sestro, slažeš sa svojom snahom ‘Švabicom’? – pitala je teta dalje, no niti taj odgovor nisam mogla razabrati dok nisam čula njezin glasni komentar nakon svekrvina odgovora.

– Veliš, poslušna je! Treba i biti poslušna i zahvalna što je dobila takvog dečka za muža, kakav je naš Nikola. Drugi bi je već davno ostavio jer je ‘jalovica’! Imaš jednog sina i on će ti ostati bez potomstva pa nećeš imati kome ni ostaviti svoje imanje – rogoborio je grubi glas debele tete Klare, ali je svekrva i dalje šutjela. No, to što sam čula, toliko me naljutilo da sam poželjela ući u kuhinju i reći im istinu tko je zapravo jalov. Ipak sam se suzdržala, jer moj Nikola nije kriv što potječe iz takve primitivne sredine u kojoj je žena jedini krivac ako nemaju potomstva.

– Eh, da je naš Nikola mene poslušao i oženio Maru, imao bi već čopor djece – rekla je teta tako glasno kao da upravo želi da to i ja čujem, a potom se isto tako glasno pozdravljala na odlasku, naglašavajući da je prija očekuje s večerom i krevetom za noćenje.

– Kakve novosti pripovijeda teta Klara? – upitala sam svekrvu nehajno za vrijeme večere.

– Nema u nje novosti! Još uvijek žali što moj Nikola nije oženio sestru njene snahe. Puna je hvale za tu djevojku, makar ni od nje ne bilo koristi kao niti… – tu se Ana naglo zaustavila i duboko uzdahnula, kako ne bi rekla jednu riječ previše.

Namjerno mi je ukrao putovnicu

– Poznajem li ja tu djevojku? – pitala sam je praveći se glupom.

– Ne poznaješ! Udala se pred nekoliko godina, a sad je već u drugom braku. Ne znam gdje živi, a nije niti važno – završila je svekrva nekako smetena tu priču.

Te su me noći opsjedale crne misli zbog Nikoline šutnje. Obuzeo me neki nejasni nemir zbog kojeg nisam dugo mogla zaspati. Ujutro sam se ustajući iz kreveta osjećala kao prebijena.

– Jesi li bolesna, Kristina, kad si tako blijeda? – pitala me je zabrinuto Ana, što me iznenadilo.

– Nisam bolesna, samo sam loše spavala, iako ne znam zašto – nisam htjela priznati svekrvi svoje brige. Narednih dana sam se jednako loše osjećala proganjana sumnjama, osjećajući da se iza mene šulja nekakvo nagomilano zlo koje me svakoga trenutka nastoji sustići.

– Evo ti pismo od muža – reče svekrva, pružajući mi ispisani papir iz zajedničke omotnice, pa sam odmah otišla u sobu da ga pročitam.

‘Prilike su se toliko promijenile da moram odustati od dogovorenog povratka kući. Naime, ne mogu dobiti otpremninu jer je za mojim radnim mjestom… ‘ – objašnjavao je Nikola izmišljotinama u koje ni sam nije vjerovao, a meni je bilo sve jasnije da me je prevario. On želi da ja ostanem s njegovom majkom, a on će povremeno dolaziti, barem on to očekuje. E, pa, gadno se prevario!

– Nikola ne može doći kako je planirao – rekla mi je svekrva suznih očiju, vjerujući svom sinu.

– Laže! Sve su ovo izmišljotine, a da se neće vratiti znao je kad je odlazio od kuće. Nemojte se ljutiti, ali ja moram u Njemačku, jer je prošlo više od tri mjeseca kako smo se dogovorili.

– Ti najbolje znaš što ste se dogovorili – rekla je, bespomoćno me gledajući kako pakiram putnu torbu. Iz ormara sam izvadila torbicu u kojoj sam držala dokumente, no tamo nije bilo putovnice. Pretražila sam cijeli ormar, sve džepove kaputa, sve gdje bi eventualno mogla biti, ali putovnice, kao da je u zemlju propala, nigdje nije bilo.

– Gdje su moji dokumenti? – proderala sam se na jadnu ženu, a ona me zaprepašteno gledajući, prošaptala: ‘Možda ju je Nikola zabunom odnio sa sobom!’

– Zabunom? On mi je to namjerno učinio da se ne mogu vratiti! – izgovorila sam, dok se moj zatomljeni bijes sve više gomilao, negdje u grudima me presjekla oštra bol, a tlo mi se ispod nogu odjednom izgubilo. U glavi je zavladao mrak, a svega oko mene je odjednom nestalo. Kao da sam propala u veliku crnu rupu bez dna.

Katarza na lijekovima u bolnici

Probudila sam se u nepoznatoj sobi. U pokušaju da opipam čelo, osjetila sam kako su mi ruke vezane. Trzajući tijelom u pokušaju da ustanem, ugledala sam nepoznatu ženu pokraj svog kreveta kako me gleda s nekom čudnom nasladom. U tom sam trenutku osjetila strah i ljutnju, a bespomoćni me bijes potpuno obuzeo kad mi je ona spodoba ubrizgala injekciju. Nakon toga sam osjetila nemoć i onu užasnu prazninu u glavi nakon čega sam opet odlebdjela u ništavilo.

Ne znam koliko sam vremena provela u tom snu bez snova, isprekidanog kratkim buđenjima i prisilnim uzimanjem hrane i tableta. Mnogo kasnije sam doznala da prvih dana nisam bila svjesna ni tko sam, niti gdje se nalazim, kao ni vremena koje je protjecalo u nepovrat. Nisam bila svjesna niti Nikolinog prisustva kad je došao da vidi što se sa mnom događa. Prvi nagovještaj poboljšanja po liječnikovu mišljenju, bili su snovi koji su mi se javljali u slikama. Prvi put kad sam bila u stanju ispričati što sam sanjala, liječnik se zadovoljno nasmiješio.

– Vi ćete brzo ozdraviti – rekao je ulijevajući mi nadu kad sam mu pričala da mi se snovi nastavljaju i nadovezuju poput stvarnog života u mom rodnom gradu na Majni.

– Znate li zašto sanjate uvijek isto mjesto? – upitao je, pozorno me promatrajući.

– Vjerojatno zato što je to jedini grad i jedino mjesto na svijetu gdje želim živjeti! – odgovorila sam, jedva čekajući da u snovima pobjegnem iz stvarnosti koja me plašila.

Od svekrve, koja me posjetila dok sam već bila sposobna za suvisli razgovor, doznala sam da se mom boravku u bolnici bliži godina dana, a liječnik mi je rekao da se i mom liječenju bliži kraj.

– Radujem se tvom povratku kući, i ne daj Bože da ti se nešto slično ponovi – rekla je svekrva, dodajući: ‘Više i ne očekujem skori povratak svog sina, a nadam se da ćemo se nas dvije i dalje lijepo slagati.’

Te su me njene riječi natjerale na razmišljanje, tko bi mi mogao pomoći da se vratim u svoj pravi dom. Sjetila sam se svoje najbolje prijateljice Sonje i napisala joj opširno pismo te je zamolila da dođe po mene. Rekonstruirajući onaj kobni događaj kad sam dobila slom živaca, došla sam do zaključka da je moj suprug sakrio putovnicu kako se ne bih mogla vratiti u Njemačku. Bila sam uvjerena da je sve unaprijed isplanirao, lagao majci i meni, ne bi li izbjegao povratak kući jer je on iznad svega mrzio poslove u poljoprivredi, a više nisam bila sigurna da nije u pitanju i neka žena koju istinski voli. Tek tada mi je palo na um da se možda sa mnom oženio samo zbog stalnog boravka, jer sam ja imala i njemačko državljanstvo. Ova me spoznaja toliko uzdrmala da sam počela osjećati onu već poznatu prazninu u glavi, pa sam se trgnula i samu sebe počela ohrabrivati. Moram biti jaka! Ne smijem si više dozvoliti povratak u stanje iz kojeg sam se počela oporavljati, znala sam.

Uzela sam knjigu i otišla u park. Sjela sam na klupu i nastojala se posvetiti sadržaju, jer mi je čitanje najviše pomagalo u bistrenju mog uspavanog uma. Časna sestra Matea je sjela pokraj mene.

Nikada više nespremna

– Kakav divan dan – rekla je, blago me dodirujući po ruci. – Ovo je ljeto doista divno, jer nema žega kao prošle godine – nastavljala je pričati o vremenu prije nego što je počela razgovor zbog kojeg je zapravo i sjela pokraj mene.

– Danas odlično izgledate, a čini mi se da se tako i osjećate.

– Da, osjećam se posve dobro!

– E, pa da vas obradujem! Danas će vas posjetiti suprug. Najavio je svoj dolazak raspitujući se o vašem zdravlju.

– Baš je dobro što dolazi jer ga trebam – govorila sam naoko mirna dok je u meni bjesnio orkan.

– Htjela sam vam na vrijeme reći da se previše ne uzbudite kad dođe – rekla je uz nesigurni osmijeh na odlasku.

Dolazi u pravi čas da mi odgovori na neka pitanja, razmišljala sam zatvorenih očiju, u mislima pripremajući razgovor s Nikolom.

– Nikad me više nećeš zateći nespremnu! – izgovorila sam glasno, što nije bilo ništa neobično čuti u ovom prostoru odvojenom visokim zidom od vanjskog svijeta, prostoru u kojem je posve normalno da pacijenti razgovaraju sami sa sobom. Upravo je stazom prolazila mlada djevojka, žučno raspravljajući sa svojim roditeljima koje je samo ona vidjela.

Roditelji! Zazvonila mi je ta riječ i podsjetila me na mog oca Slavena i mamu Katarinu. Zašto su me ostavili samu na ovom svijetu, zapitala sam suznih očiju. Kako su oni bili divni ljudi, uvijek spremni da svakom pomognu … Zato se Nikola i sprijateljio s mojim ocem jer je očekivao da će mu ishoditi stalnu radnu dozvolu, odjednom mi se počele redati slike iz nedavne prošlosti.

Kad nam je tata doveo Nikolu prvi puta u kuću, tek sam pošla u srednju školu. Bila sam još klinka, ali sam primjećivala Nikolin šarm. Posebno me očarao svojim odnosom kao prema odrasloj djevojci, izrazom poštovanja i prikrivenog udvaranja, što je mene dizalo u visine. Priznam da sam se već tada u njega zaljubila.

Razvod je najbolje rješenje. Nakon stradanja mojih roditelja, Nikola je preuzeo brigu o meni i bio mi je veliki oslonac u najtežim trenucima. Naš je odnos bio odnos dobročinitelja i štićenice, pa smo i u brak ušli bez plamena strasti i zaljubljenosti s njegove strane. To je bila najveća pogreška u našoj vezi jer se i dalje prema meni odnosio kao pokrovitelj…

– Zovem vas, gospođo Kristina, ali me ne čujete. Stigla je vaša posjeta! – govorila je sestra Matea pružajući mi ruku da pođemo.

Kroz guste krošnje divljih kestena probijale su se sunčeve zrake poigravajući se sjenkama po šljunkovitoj stazi kojom sam kročila ususret čovjeku kojemu više nisam vjerovala. Kad sam ušla u sobu za posjete, Nikola je ustao sa stolice kao da očekuje da ću mu požuriti u zagrljaj, ali se meni udaljenost što nas je dijelila, pričinila beskrajno velikom jer su mi noge postale teške poput olova. Naši su pogledi govorili više od riječi. U njegovim sam očima zapazila brigu koju je pokušavao zaodjenuti u bezbrižan smiješak.

– Kako si, Tinice? – tepao mi je kao bolesnoj djevojčici, milujući mi brižljivim pokretima kratko ošišanu kosu.

– Dobro sam, Nikola! – odgovorila sam jedva susprežući bijes zbog njegove lažne brige i neumjesnog tepanja.

– Radujem se tvom ozdravljenju i želim te što prije odvesti našoj kući -nastavio je govoriti.

– Kojoj kući? – pitala sam, što sam ravnodušnije mogla.

– Našoj kući, gdje nas mama već nestrpljivo očekuje. Brinut ćemo se o tebi – nastavio je, vjerojatno u namjeri da me ohrabri i ne sluteći da će baš tim riječima pokrenuti lavinu mog tinjajućeg bijesa.

Skočila sam sa stolice kao oparena njegovim dodirima po mojoj kosi:

– Slušaj, Nikola! Izgleda da sam konačno ozdravila! O meni se više ne trebaš brinuti ni ti, a niti bilo tko drugi. Od sada ću svojim životom upravljati sama! – bila sam sigurnija nego ikad, dok je ukočeni pogled na njegovu smrknutom licu pokazivao iznenađenje i ljutnju.

– Nemoj se uzbuđivati jer bi ti moglo naškoditi, Kristina! Sve će biti u redu kad se ponovno nađeš kod kuće…

– Ništa više neće biti u redu – prekinula sam njegovo naklapanje. – Moje pismo što sam ti ga jučer poslala nisi mogao primiti, a možda je i bolje da sve riješimo oči u oči. Kao prvo, ja se vraćam svojoj kući, u svoj dom kamo i pripadam. Napravila sam stanku i zamolila ga da me ne prekida dok ne kažem sve što sam mu u pismu napisala.

– Da bih mogla otputovati, moraš mi vratiti putovnicu kako ne bih bila prisiljena tražiti pomoć u Konzulatu. Imala sam ovdje vremena pa sam puno razmišljala o nama i našem braku. Mislim da je rastava najbolje rješenje za nas oboje – zaključila sam.

Ipak ću postati otac!

Činilo mi se da je njegovim licem preletjela sjenka zabrinutosti iako mu nisam još rekla ni stoti dio onoga što sam namjeravala, jer mi se učinio nekako ranjivim, pa sam ga pokušala malo izazvati da i on kaže svoje mišljenje.

– Budući da nemamo djecu, s rastavom neće biti problema. Još uvijek možeš naći ženu koja će ti rađati, ako slučajno nije tvoja pogreška što ti ja nisam rodila potomka – sasula sam mu u lice.

Povrijeđeni muški ego ga je natjerao da progovori.

– Ako želiš rastavu, pristajem, ali molim, bez vrijeđanja i međusobnih predbacivanja. Samo nikada nemoj reći da sam te ostavio kad ti je pomoć bila najpotrebnija! – rekao je.

– Neću, Nikola! Pomoć koja mi je sada potrebna, ti mi je ionako ne možeš pružiti! Meni je potrebna ljubav pravog muškarca, a ne očinska briga – rekla sam, a on me preneraženo pogledao te izrekao ono što je inače izbjegavao zbog svog kukavičluka priznati, a što sam ja nazirala iz prijateljičinog pisma.

– Kad već tvrdiš da ja nisam pravi muškarac, moram ti reći da ću uskoro postati otac. Nisam tražio rastavu zbog tvoje bolesti, ali bih to ipak morao učiniti kad mi rodi žena koja me iskreno voli, jer nije bezosjećajna kao ti – rekao je ponosan na sebe samoga.

– Raduje me što si našao srodnu dušu pa možeš li mi reći barem njezino ime? – pitala sam više zbog sebe.

– Iako ti to ime neće ništa značiti, reći ću ti. Zove se Mara, a poznajemo se iz djetinjstva. U Njemačkoj se našla stjecajem okolnosti, a njezino ti ime baš ništa ne znači.

– Možda i znači! Dapače, znači mi više nego ti možeš i slutiti.

– Što želiš time reći? – pitao je znatiželjno.

– Na ovo će pitanje budućnost dati odgovor – rekla sam zagonetno.

– Meni ništa nije jasno …

– Ali je sada meni sve jasno – odgovorila sam poželjevši da taj naš razgovor što prije završi i da što prije krenemo svatko svojim putem.

Prije nego smo se razišli, iz unutarnjeg je džepa izvadio moju putovnicu i uz štednu knjižicu, položio je na stol. Ostala sam u sobi sve dok se niz hodnik nisu izgubili Nikotini koraci, jer da sam ga ispratila, vjerojatno bi mi na rastanku potekle suze. Ne zbog toga što njega gubim, već zbog razočarenja, kao i izgubljenog vremena provedenog u umobolnici kamo sam dospjela njegovom zaslugom.

Budući da sam rastanak s Nikolom proživljavala posljednjih nekoliko mjeseci, nakon ovog suočavanja osjećala sam se rasterećenom i mirnom. I liječnika je moje raspoloženje ugodno iznenadilo, pa mi je uz zadovoljan osmijeh, rekao radosnu vijest koju sam nestrpljivo iščekivala upravo tih dana. – Uvjeren sam da ste potpuno sposobni ‘zaorati novu brazdu’ i spreman sam vas otpustiti kad god to zaželite.

Istog sam trenutka javila Sonji da može doći po mene, a ona, kao da je samo čekala moj poziv, već je sljedećeg dana stigla. Dugo smo stajale zagrljene u bolničkom parku dok su pokraj nas promicale sjene mojih bivših supatnika.

Kad su se iza mene zatvarala teška bolnička vrata, suze su mi nezaustavljivo potekle.

– Zašto plačeš, Kristina? Raduj se što si jedna od rijetkih iza koje se ova vrata zatvaraju jer znam mnoge slučajeve kao što je tvoj, a koji su unutar zidina ostali veći broj godina- primijetila je ona.

– Radujem se, naravno, ali je život i suviše kratak da ne požalim za izgubljenim vremenom u ovoj otužnoj kući.

– Hajdemo! – požurivala me Sonja.

– Sve ćemo mi to nadoknaditi – nastojala me razvedriti.

Namagarčeni Nikola

Kad sam se konačno našla u svom voljenom gradu, osjećala sam se sposobnom da nastavim život tamo gdje je bio prekinut iznenadnim putovanjem koje mi je donijelo nove spoznaje o mom suprugu, a život mi pretvorilo u košmar. Nastavila sam raditi na svom starom radnom mjestu, ugodno iznenađena radovanjem svojih kolega zbog mog povratka, kao i sućuti zbog proživljene patnje i rastave. U velegradu kakav je Frankfurt, teško je sresti nekoga tko to ne želi, pa tako Nikolu nisam vidjela niti što čula o njemu sve dok mi jednog dana nije na šalter došla poznanica mojih roditelja koja je gorjela od želje da mi ispriča novosti o Nikoli i njegovoj drugoj ženi, Mari.

O, Bože, kako ovi moji zemljaci sve znaju jedni o drugima i naprosto uživaju prenositi vijesti, razmišljala sam spremajući se na dogovorenu večeru s tom poznanicom Darinkom, kojoj nisam mogla odbiti poziv.

– Znaš li da se tvoj Nikola spetljao s Marom i prije nego ste se rastali – započela je čim smo sjele za stol.

– To je njegov život – rekla sam nezainteresirano.

– Ali kad čuješ što mu se događa, zanimat će te – nije se dala smesti Darinka. – Priča se da mu je podvalila tuđe dijete – raspričala se nadugo i naširoko o svim mogućim tračevima kojima se ‘hrane’ naši dragi zemljaci, a zbog čega su moji roditelji često bili usamljeni jer su mrzili ogovaranje.

– Ako je Nikola sretan, ja mu nisam zavidna – prekinula sam Darinkino naklapanje, mada me ipak ta vijest vratila u nedaleku prošlost koju sam nastojala što prije zaboraviti. Iz tih sam razloga ubuduće izbjegavala susrete sa svojim zemljacima. Nisam mogla slušati njihove tugaljive priče o zavičaju kojeg su dobrovoljno ostavili, a vrlo su rijetki koji se svojom voljom vraćaju. Još sam kao dijete često razmišljala o tim našim ljudima koji u ovom kratkom životnom vijeku pokušavaju istodobno živjeti u dvije zemlje. Žive u tuđini, a tuguju za domovinom. Zato sam se ja opredijelila za jednu domovinu, zemlju u kojoj sam rođena. Tu moram izboriti svoje mjesto pod suncem, a domovina mojih predaka neka živi u mojim mislima.

Vrijeme je polako, ali sigurno donosilo zaborav na bračni brodolom i ublažavalo bolni gubitak roditelja. Upoznala sam čovjeka čija mi je nesebična ljubav pomogla potisnuti ružnu prošlost. Klaus mi nije ponudio nikakvu pomoć ni brigu o meni. Jednostavno mi je rekao: ‘Neka prošlost ostane iza nas, jer budućnost koja je pred nama želim podijeliti s tobom’. Zaljubila sam se u Klausa, kolegu na poslu, i željela isto što i on, ali na vjenčanje nisam pristala dok ne zatrudnim. Morala sam biti sigurna da ću imati pravu obitelj, a ona to bez djece nije. I danas, kad me jutrom budi plač naše šestomjesečne Korine, doživljavam ga kao najljepši dar za sve nevolje proživljene u prošlosti.

293300cookie-checkŠok na šok: Zbog supruga u umobolnicino