Za oca sam se borila s maćehom

Oče! – viknula sam toliko glasno da se nekoliko okolnih ljudi okrenulo prema meni.

Nisam se obazirala na te poglede. Oni mi nisu bili važni. Već sam se godinama trudila da privučem pažnju svojeg oca i iako sam bila pravi ekspert u tome, još uvijek nisam postigla onu razinu o kojoj sam sanjala otkad mi je majka umrla.

– Što će ti to, Pavla? – s gnušanjem je pogledao u minijaturnu haljinu koja mi je stajala kao salivena. Pripijala se uz moje tijelo poput zmije. Imala sam osamnaest godina, ali sam za svaku sitnicu za savjet pitala oca.

– Da je Lea u pitanju, onda se ne bi dvoumio, ali kada sam ja … – namjerno nisam dovršila rečenicu jer sam se nadala da će on razumjeti ono što je ostalo nedorečeno.

– Što želiš time reći? – već je bio vidljivo iznerviran..

– Njoj popuštaš ondje gdje meni nikada nećeš – i ja sam na njega već bila ljutita.

– Glumiš odraslu osobu, ali si još uvijek dijete, a tako se i ponašaš. Kako možeš uspoređivati sebe i nju? Ona je moja supruga, a ti si mi kći. To je velika razlika. Ne mogu se jednako ponašati prema objema. Ti nju nikada nisi prihvatila, a ona je predivna osoba i doista se trudi da zadobije tvoju ljubav – govorio je o nečemu o čemu ja nisam imala pojma.

Skinula sam haljinu i s gnušanjem je odložila. Više nisam imala volje ni za čim. On je bio tako slijep pored zdravih očiju. Uspoređivao je mene i nju. Bio je tako zadivljen njenim trudom da zadobije moju ljubav? Nisam mogla vjerovati. Otrovnica je imala lice anđela, a moj otac je samo to lice i vidio. Iako su u braku bili deset godina, on je još uvijek bio opčinjen njome. Neke mu stvari nikada neću oprostiti, a Lea je bila jedna od njih.

Kad sam obukla odjeću u kojoj sam došla, okrenula sam se prema njemu. On je izgledao zadovoljno i spokojno. Nije mi bilo jasno kako je mogao biti toliko uspješan u poslovnom svijetu, a bio je naivan poput dvogodišnjeg djeteta.

– Nisam primijetila da se Lea oko mene trudi – hladno sam rekla.

A zašto je baš nju morao spomenuti? Dan je tako lijepo počeo. Bila sam s ocem u kupovini, a za to sam vrlo rijetko imala priliku. Otac je tvrdio da sam mu najvažnija na svijetu, ali ja sam znala da nije tako. On je mogao zavaravati sebe, ali mene nije. Ja sam istinu odavno znala, čak i ono što on nije ni slutio da bih mogla znati. Ja mu nikada neću značiti onoliko koliko mu je Lea značila. Da nije bilo nje … Bože, koliko li sam samo puta to poželjela?

Oca nisam nikako mogla shvatiti

Nikada je nisi voljela – napokon je i on nešto primijetio što je bilo istinito.

– Bih da sam imala razloga za to. Ti dobro znaš da ona nikada neće zamijeniti moju majku, barem kada sam ja u pitanju. Kod tebe je sasvim drugačija situacija – rekla sam ledenim glasom, ali uz slatki i nevini osmijeh kojeg sam satima uvježbavala pred ogledalom, i za kojeg sam sa sigurnošću znala da će polučiti uspjeh čak i ondje gdje su šanse bile gotovo neznatne.

– Mislio sam da ćeš s odrastanjem neke stvari i shvatiti. Bojim se da sam se prevario – govorio je dok smo izlazili iz dućana.

– Ti si odrastao, a neke stvari ne shvaćaš – nisam mu htjela ostati dužna u verbalnom okršaju, jer sam mu u tome bila ravnopravna.

– Moram požuriti na posao. Idi pa izaberi sebi nešto lijepo – gurnuo mi je u ruku svežanj novčanica i uskoro je otišao od mene uz šturi pozdrav.

Ostala sam na istom mjestu nekoliko trenutaka. Nisam se mogla ni pomaknuti. Jednostavno nisam shvaćala da me njegovo ponašanje boli čak i nakon toliko godina. Ponekad sam za njega bila nevidljiva, a to je rana koja je cijelo vrijeme krvarila.

Koračala sam bez cilja. U džepu sam imala svežanj novčanica, ali mi one nisu mogle zamijeniti očevu ljubav koje sam oduvijek bila željna. Neke se stvari novcem ne mogu kupiti, ali to moj otac nikada nije shvaćao. Besciljno sam lutala, a onda sam sjela na terasu jednog od najpoznatijih lokala u gradu. Naručila sam sok i kavu. Neko sam vrijeme tupo zurila oko sebe, nesposobna čak i za razmišljanje. Nikako nisam mola izbaciti bijes iz sebe, a već jednom sam se morala naviknuti na njega. On me je godinama pratio, a ja sam naivno vjerovala da ću uspjeti u osvajanju očeve ljubavi. Kako da je osvojim, kada je nikada u potpunosti nisam ni imala? Uvijek sam je dijelila s dmgima, bolje rečeno, kupila sam mrvice koje bi ostale iza drugog.

Prelijepa građevina bez imalo topline

S tim se nikada nisam mogla zadovoljiti, jer nisam bila osoba koja se okitila skromnošću. Poprilično sam vremena provela na tom mjestu. Kada sam ustala, noge su mi bile ukočene, a i lagana hladnoća me je natjerala da se trgnem. Otišla sam ravno kući, ako sam tako mogla nazvati prelijepu građevinu bez imalo topline. Ne znam zašto su joj se ljudi divili. Mnogi su nam zavidjeli na njoj, ali ja nisam bila nimalo fascinirana. Za ovu me kuću nisu vezivale lijepe uspomene, osim možda dok sam bila maleno dijete. Ali su i te uspomene blijedile, ili sam ih ja skrila duboko u sebi čuvajući ih poput najvrjednijih bisera. Otišla sam ravno u svoju sobu. Ni tu se nisam osjećala ugodno. Bila je namještena po mojem ukusu, ali … Ovo nije bio moj dom, a to i jest bio jedini problem. Bacila sam se na krevet i stavila ruke ispod glave. Neko sam vrijeme gledala u plafon, a onda su mi misli nesvjesno krenule u prošlost.

Duboko vjerujem da sam bila plod ljubavi. Majka mi je doista bila prekrasna, osoba koju je krasila ljepota, toplina, ali i razumijevanje. Još uvijek sam skoro mogla osjetiti njen nježni dodir, njen poljubac koji je bio blag poput dodira leptirovih krila. Sjećanja na majku nisu bljedila, ali sam neke scene sačuvala samo za sebe. Onoliko koliko me je voljela majka, toliko se otac nije obazirao na mene. Tu i tamo udijelio bi mi zrnce ljubavi i mislio da je njegova uloga oca time zadovoljena. Bio je povremeni otac, što je rezultiralo mojom prevelikom povezanošću s majkom. Iako je majka slijepo voljela oca, ja sam joj ipak bila važnija od svega. Moje sretno djetinjstvo prekinuto je majčinom bolešću. Nisam se ni snašla, a ona je već umrla od raka pluća.

To me je potpuno pokosilo. Nikako se nisam mogla snaći bez majke. Silno mi je nedostajala. Više nisam imala nikog tko bi me zagrlio, poljubio, pomilovao i čitao mi priče prije spavanja. Guvernante koje su me čuvale samo su obavljale svoj posao. Imala sam sve, a nisam imala ništa. Samo sam tražila malo ljubavi a kao dijete imala sam pravo na nju. Majka me je naučila na to, a otac kao da nije ni znao za njeno postojanje. Na neki način sam ga mogla i razumjeti. Oboje smo se na svoj način nosili sa svojom boli, sa gubitkom koji je bio nenadoknadiv. Ali, to ga nimalo nije opravdavalo.

Očeva žena kao nepremostivi zid

Kao dijete nisam se najbolje snalazila. Trebala sam pomoć, a nje niotkud nije bilo. Nekako sam to i podnosila sve dok me nije upoznao s Leom. Kad sam je prvi put vidjela, doživjela sam šok od kojeg se nikada nisam oporavila. Ne mogu reći da nisam bila očarana njenom ljepotom. To nikako. Bila je fascinantno lijepa i na neki način mi se sviđala sve dok nisam shvatila da ona pokušava zauzeti mjesto moje majke. To nikako nisam mogla dopustiti. Ocu sam zamjerala što je tako olako zaboravio svoju suprugu, ali on kao da se nije obazirao na moje osječaje.

– Prekrasno dijete – rekla je Lea kada me je prvi put vidjela.

Njen izvještačen osmijeh nije joj dopirao do očiju. Ako je mogla zavarati mojeg oca, nije mene. Ja nisam bila slijepa poput njega. Iza plašta ljepote krila se osoba koja je bila hladnija od Sjevernog pola. Ona je u vezi s mojim ocem imala svoje interese, a po svemu sudeći, ja sam joj bila samo prepreka na tom putu. Iza osmijeha ljubaznosti krilo se neprijateljstvo, a njezine hladne oči imale su toplinu samo za mojeg oca.

– Što ona radi ovdje? – okrenula sam se prema ocu.

– Ona je moja posebna gošća. Zašto si tako nepristojna? – njegovo obrazloženje nije me nimalo umirilo, a to što je odmah stao u njenu obranu dovoljno je govorilo samo za sebe.

– Ja imam pravo na novi život. Ako je tvoja majka umrla, ja nisam. Volio sam i opet volim. To je sasvim normalno – ne znam koliko sam u tom trenutku shvaćala njegove riječi, ali sam po boji njegova glasa ocijenila da je situacija alarmantna.

Prvih nekoliko posjeta je i prošlo donekle u redu, a kada sam shvatila da se on ima namjeru oženiti s njome, odlučila sam kako je krajnje vrijeme da nešto poduzmem. Moj djetinji mozak bio je usmjeren prema samo jednom cilju. Oca sam željela samo za sebe i ni s kim nisam željela dijeliti ono malo ljubavi što mi je poklanjao. Kupila sam mrvice njegove pažnje, a sada ni to nisam imala. Nisam imala iskustvo, nisam imala ni zrelost za donošenje tako važnih odluka. Povodila sam se za instinktom i na sve moguće načine pokušavala sam privući njegovu pažnju, ali mi se činilo da sve to radim uzalud. Nije me ni primjećivao. Za njega sam bila poput zraka; tu, ali nevidljiva. On mi je pružio stan, hranu, odjeću i najbolju izobrazbu, pa nije bilo razloga da se bunim. Tako je on to shvaćao, ali ne i ja. Meni to nije bilo dovoljno, ali on nikako da shvati što ja želim. Ponašanje mi se mijenjalo iz dana u dan. Jedan sam bila princeza koja se durila zbog svega, drugi nemoguće derište, a treći slađa od meda. Tražila sam način da privučem njegovu pažnju, ali ga nisam pronalazila. Borila sam se na svoj način, ali sam neprestano gubila bitke. Mojeg oca otela je ona koja nije imala pravo na njega. Nisam se ni snašla, a oni su već bili vjenčani. To je bio potpuni preokret u odnosu na prije. Sada je između mene i oca stajala nepremostiva prepreka – moja maćeha. Moje durenje bilo je kratkog vijeka. Vrlo brzo sam uvidjela da od njega nemam nikakve koristi. Ja sam se trudila, a Lea je bez ikakvog problema bila obasipana očevom ljubavlju. Nakon nekog vremena sam uvidjela da moje ponašanje nikamo ne vodi. Iako sam bila malena, obilovala sam lukavošću, što je i bila odlika svake žene. Lea ni u čemu nije bila bolja od mene. Shvatila sam da mi je najbolje da učim od onih koji su gradivo dobro i znali. A Lea je bila nenadmašna kada je osvajanje bilo u pitanju. Ona nije bila samo lijepo lice i tijelo. Posjedovala je onaj urođeni instinkt prema kojem se ravnala i svi oko nje su se prema njoj ponašali kao prema božici. Najgori od svih bio je moj otac. Kao da njegove oči ništa nisu vidjele osim nje. A što je bilo sa mnom? Ja sam samo iz prikrajka mogla promatrati otimanje onog što je meni pripadalo. Za sve smo trebali biti obitelj, a to smo najmanje bili. Ja sam se osjećala kao višak, kao netko tko je tu zalutao. Ako sam u početku i bila ljubomorna na Leu, s vremenom sam je počela mrziti. Ni ona nije zaostajala za mnom. Mrzila je i ona mene, mada to nikada nije otvoreno pokazivala. Iza njene usiljene ljubaznosti nije bilo nimalo topline. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se ugledam na nju i da učim od nje. Tako sam i počela raditi. Kada bi ona obukla neku haljinu i ja sam željela istu takvu. Postajala sam njena malena kopija, ali nisam imala ni približno uspjeha kao ona.

Glad za ljubavlju nimalo nije jenjavala

Frizure su nam bile iste, ponašanje identično, no ona je bila uspješna u zaokupljanju očeve pažnje, dok mene nije ni primjećivao. Gdje sam griješila? Odgovor na to pitanje nikada nisam saznala. Što god da je ona radila, to je bilo ispravno, a kada ja to isto uradim, dobijem samo pogrde od oca. Otac je koristio svaku priliku da me pošalje kod bake, a kad god bi to učinio, ja bih se mjesecima durila. Nije da mi nije bilo lijepo kod nje, ali sam ja znala pravi razlog njegovog takvog ponašanja. U sebi sam proživljavala pravi pakao patnje, a nitko me nije razumio, niti sam imala nekoga komu sam se mogla povjeriti.

Bila sam dijete, ali sam razmišljala kao odrasla. Glad za ljubavlju nimalo nije jenjavala. Ne znam zašto, ali sam kod oca uvijek postizala suprotan efekt. Umjesto ljubavi, dobivala bih kritike, umjesto poljupca hladnoću. Nerijetko sam imala osjećaj da me se on želi riješiti po svaku cijenu, da mu smetam, mada on to nikada nije rekao.

Vrlo dobro sam se sjećala jedne od svađa koje su bile uvijek vrlo bučne, a ja sam bila povod, što nije bilo ništa neuobičajeno. Kada sam vidjela da je velika slika moje majke koja se nalazila u mojoj sobi, sklonjena na mjesto gdje nije bila vidljiva, počela sam vrištati. Nisam znala tko je takvu podlost učinio i zato sam se odmah okomila na Leu.

– Ti si maknula sliku moje majke? – to je bila više tvrdnja nego pitanje. Tako je barem zvučalo.

Okrenula se prema meni. Njene nebesko plave oči izražavale su čuđenje. Pogledala je u mene, a onda u mojeg oca. Izgledala je kao netko tko je jako nezaštićen, netko tko treba pomoć. Nevin izgled bio je presudan. Iz mene su frcale iskre, a iz nje nešto nedužnost.

– Ja? – oči su joj se raširile od čuđenja. Teatralno je raširila ruke. Da nisam znala kakva je, i ja bih stala u njenu obranu. – Nikada to ne bih učinila – pravdala se.

Znala sam da ona ima pravo. Možda je direktno nije maknula, ali je sigurno ona bila ta koja je oca navela da to učini. Nije to smjela učiniti. Ni u kojem se slučaju nije mogla usporediti s mojom majkom. Ona je mogla glumiti ljubav, ali je ta ljubav imala dva lica od kojih je jedno bilo interes. S tim je još više povezivala mojeg oca sa sobom.

– Sama se pomaknula? – vikala sam.

Okrenula sam se prema ocu. On je i dalje mirno sjedio, kao da me nije čuo. Neprestano je gledao u Leu. Lice mu je bilo poput maske.

– Ja sam to učinio, ja sam maknuo sliku tvoje majke – rekao je glasom u kojem nije bilo nimalo osjećaja.

– Otkud ti pravo da diraš nešto što je moje?

Zašto si je maknuo? – okomila sam se zatim i na njega.

– Otkud tebi pravo da napadaš moju suprugu? Ona je dio naše obitelji. Ne mogu ti narediti da je voliš, ali ćeš je svakako poštivati – znala sam da će tako postupiti.

– Ne možeš ti meni narediti ništa! Kada su zabrane u pitanju, onda se sjetiš da postojim, a to je sve što dobijem od tebe. Prigovori, zabrane, kazne i uvijek sam ja ta koja je u krivu. Da je moja majka živa, sve bi bilo drugačije! – namjerno sam naglasila posljednji dio rečenice samo da ih oboje povrijedim.

– Tvoja majka nije živa – rekao je ono što me je najviše i boljelo.

Da je ona bila živa, samo to … Ali, život mi je oduzeo jedinu osobu do koje mi je stalo, jedinu koju sam voljela bezgranično. I ne samo to. Otac je na njeno mjesto postavio osobu koja toga nije bila dostojna. On kao da je s godinama postajao sve luđi. Sumnjala sam da ga ona voli zbog toga što on jest, već samo zbog novca. Lea je svoju ljepotu jako dobro unovčila i to nikako nije mogla skriti bar ne od mene.

Maćeha se pravila da je nevinašce

Njena mladost imala je cijenu. Sumnjala sam da se zaljubila u mojeg oca. Istina je da on nije bio ružan, ali je njegova najveća ljepota bila na računu koji je doista bio pozamašan. Ona ga je možda i voljela na neki svoj način, onoliko koliko je bila sposobna, a to i nije bilo posebno.

– Meni to kažeš? Ti sebi možeš pronaći drugu ženu, ali ja majku ne mogu. I nije ti mnogo trebalo da pronađeš zamjenu. Gotovo da se nije ohladila u grobu, a ti si već bio oženjen.

– To nije istina! – viknuo je. – Oženio sam se nakon nekoliko godina. Možda bi tebi odgovaralo da to nikada nisam učinio, ali ne i meni. Ne budi sebična. I ja imam pravo na sreću. Ti ćeš odrasti i poći svojim putem, a što će biti sa mnom? Što je meni ostalo nakon njene smrti? Hladan krevet i pustoš u duši. Ja se nikada s tim ne bih mogao pomiriti. Tebi pružam sve što ti treba, a ti …

– A ja? – planula sam, prekinuvši ga usred rečenice. – Tko će popuniti pustoš u mojem srcu? I moj je krevet prazan. Nema nikoga da mi poželi laku noć, da me poljubi, pomiluje, niti imam koga s kim bih mogla podijeliti svoje brige. Tako si sebičan. Jesi mi otac ali te je priroda zakinula za očinsku ljubav. Način na koji ti mene voliš nije nimalo dojmljiv. Mogao si barem nešto naučiti od moje majke. I ne traži od mene da glumim ono što ne osjećam. Kamo sreće da sam i ja umrla s njom. To bi za mnoge bilo idealno rješenje – ne znam zašto sam to govorila.

Jednostavno sam bila povrijeđena i iziritirana. Ne samo da sam bila skoro nevidljiva za oca, već je i moje uspomene na majku pokušao učiniti isto takvima. To mu nikako nisam mogla oprostiti. Izjurila sam iz kuće. Bila sam puna bijesa i na nečemu sam se morala iskaliti. Najosjetljivije godine svojeg djetinjstva bila sam uskraćena za ljubav i u vječitoj potrazi za njom. Borila sam se za mrvice, a vrlo često bi mi se dogodilo da i te mrvice ne bih znala prepoznati. Možda bi bile toliko malene da ih ne bih ni primijetila. Sve sam pokušavala, ama baš sve, ali ništa nije djelovalo onako kako sam ja željela. Ljubav sam dobivala na kapaljku, a svaka stanica mojeg tijela bila je žedna. U besanim noćima bih prizivala uspomene na majku i na njezin nježan dodir. Svaki njen dodir je možda i bio preuveličan da bi se očev umanjio, ali ja skoro da i nisam bila kriva za to. Nosila sam se sa stvarnošću na svoj način koji možda i nije bio najbolji, ali je bio jedini kojeg sam mogla primijeniti.

Ne smatrajte me članicom obitelji

Satima sam šetala, ali nimalo nisam bila mirnija. Za sve sam krivila Leu. Da se ona nije pojavila u mojem životu, sve je moglo biti drugačije, razmišljala sam. Kad sam se vratila kući, otac je otišao na posao, a Lea me je čekala.

– Mogu li te nešto pitati? – njen glas bio je tih kao i uvijek.

– A što? – bila sam pomalo drska.

– Zašto me mrziš? – njeno me je pitanje zateklo. – Ja nisam kriva za smrt tvoje majke. Pokušala sam ti se približiti, ali nikako nisam mogla srušiti zid koji si ogradila oko sebe. Ja ti ne mogu biti majka, ali bi mogle biti prijateljice ili barem pokušati jedna drugoj učiniti život snošljivijim. Imamo jedno zajedničko, obje volimo istog muškarca. To bi nas moralo povezivati, a ne razdvajati. Nikada me nisi prihvatila, a bojim se da nikada ni nećeš. Ako ti se već nisam mogla približiti, pokušavala sam barem biti što diskretnija. Pakao kroz koji prolaziš sama kreiraš. Možda je to samo djevojačka faza, ali mi se čini da predugo traje. Ako trebaš prijateljicu, uvijek mi se možeš obratiti – njene mi riječi uopće nisu zvučale da su iskrene.

Valjda je osjetila grižnju savjesti zbog slike, pa je na neki način pokušala popraviti ono što je već bilo učinjeno, ili je svojoj listi htjela dodati još poneki bod kojeg bi pribrojila pozamašnoj brojci.

– Ti mi nikada nećeš biti prijateljica. Ne laskaj sebi. Nisi to zaslužila. Opčinila si mojeg oca, ali mene ne možeš. A što se tiče moje majke, ti možeš biti samo njezina sjena – rekla sam ljutito, odbijajući ruku pomirenja koju mi je ona nudila.

– Ja sam živa, a tvoja majka nije. Ne mogu biti njena sjena. Ona je prošlost, a ja sadašnjost. Pusti je da počiva u miru. Sačuvaj lijepe uspomene koje imaš na nju, ali živi dalje. Prošlost se ne može vratiti. Nisam mislila ništa lošeg kada sam ti predložila ovo što jesam. Odluka je bila na tebi – iako joj je glas izražavao žaljenje, vjerovala sam da ga ona nije osjećala.

Kada sam ušla u sobu, slika je bila na starom mjestu. To je izmamilo suze, ali i osmijeh na mojem licu.

Nekoliko sam trenutaka gledala u nju. Ona je zauzimala počasno mjesto u mojoj sobi, ali i u mojem životu. Nitko ga ne može zauzeti, a Lein pokušaj bio je tako jadan i proziran. Njena gluma mi je išla na živce. Otela je sve ono što je bilo moje. Nakon majčine smrti ostao mi je samo otac, a on više i ne pripada meni. Svu ljubav je davao njoj, ja kao da nisam postojala.

Mučila sam samu sebe s tim pitanjima i samo sam lutala po labirintu koji nije imao izlaza, ili ga barem ja nisam mogla pronaći. Bila sam ljutita na sve oko sebe i živjela sam samotnjačkim životom koji nije bio primjeren mojoj dobi. Samu sebe sam osudila na to. Bila sam sigurna da me ne voli i tako sam stalno mislila. Nije mi ni palo na um da on drugačije ne zna. Željela sam da se on ponaša kao majka, ali je to bilo nemoguće. Ja to u ono vrijeme nisam mogla shvatiti.

I mjesecima poslije stanje je još uvijek bilo isto. S Leom sam komunicirala samo onoliko koliko mi je pristojnost nalagala. Nakon zaredalih svađa u meni se počeo buditi još veći revolt. Zbilja sam postajala nemoguća. Otac me je upozoravao na moje ponašanje, ali ga nisam slušala. Smatrala sam da sam ja u pravu. Nezadovoljstvo sam jasno ispoljavala. Postala sam još upornija u kopiranju Lee, ali potpuno bezuspješno.

I tada je otac opet pokazao koliko mu malo značim. Nakon vraćanja u prošlost, bilo je vrijeme da se suočim sa sadašnjošću. Za večerom vladala je zategnuta atmosfera. Otac je neprestano značajno pogledavao u Leu.

– Moramo ti nešto reći – otac se okrenuo prema meni.

Bila sam sigurna da je to prvi put da me je te večeri primijetio.

– Kad moraš … – slegnula sam ramenima.

– Uskoro će se naša obitelj proširiti za još jednog člana – rekao je otac u jednom dahu, ne skidajući pogled s mojeg lica, koje je sigurno izgledalo užasnuto.

Gledala sam u njegovo ozareno lice. Bila mi je muka. Nikada nisam posjedovala njegovu ljubav, a oduvijek sam se borila za nju. Uvijek mi ju je netko otimao i uvijek je bila prepreka između nas. Najprije njegov posao, pa maćeha, a sada će naposlijetku to derište dobiti ono što ja nikada nisam.

Svi troje u jednome zagrljaju

Mene ne trebate smatrati članom obitelji – ljutito sam rekla. – Ja to nikada nisam ni bila. Uvijek sam stajala po strani i nikada nisi imao dovoljno vremena za mene – govorila sam ne gledajući ga u oči.

I da sam ga gledala, ne bih ga vidjela. Moje su bile pune suza, ali one nisu nimalo pokazivale očaj koji mi je bio u duši. Nikada se nisam osjećala usamljenije. Oni su imali jedno drugo, imat će uskoro i dijete, a gdje je tu bilo moje mjesto? Bili su obitelj, a ja nisam bila dio nje.

– O čemu ti to govoriš? – očevo lice izražavalo je čuđenje.

– O tome da me nikada nisi volio. Sve ti je bilo važnije od mene. Kada si me zadnji put pomilovao, poljubio, uputio mi lijepu riječ? – ono što sam godinama držala u sebi, sada sam pretočila u riječi.

Došlo je vrijeme da se karte pokažu. Više nije imalo smisla da se zavlači ono što su svi znali, ali se nitko nije usuđivao glasno izreći. Meni je doista bilo svega dosta. Ova beba je bila kap koja je prelila čašu. Godinama sam se na svoj način borila da privučem očevu pažnju, ali u tome nikada nisam uspjela. Nema što nisam pokušala. Bila sam ekspert u pronalaženju načina da mu privučem pažnju, ali nijedan od njih nije bio uspješan. Samo sam zavaravala sebe, a nisam postigla baš ništa.

– Ne razumijem … – i dalje je gledao u mene s onim posebnim izrazom lica.

– A što se tu može razumjeti? – njegova mi je gluma bila ljigava.

– Pogrešno si shvatila moje ponašanje. Kada ti je majka umrla, nitko ti se nije mogao približiti, a najmanje ja. Svoju bol si ispoljavala na čudan način. Povukla si se u sebe, a bol je izbijala iz svakog tvog pokreta i izraza lica. A što sam mogao? Odbijala si svaki kontakt sa mnom. Samo sam te pustio da neke stvari riješiš sama sa sobom, ali ti to nikada nisi učinila. Pokušavao sam se ne obazirati na tvoje nemoguće ponašanje, na tvoje mušice koje su nam zagorčavale život. Ni meni nije bilo lako. Nakon smrti tvoje majke ponovno sam pronašao sreću, a ti si to opet krivo shvatila. Leu si optuživala za sve ono što ti nije odgovaralo. Ona je bez krivice bila kriva. Samo ju je velika ljubav koju osjeća prema meni tjerala da ti ne očita bukvicu, a zaslužila si je mnogo puta. Kako je tebi bilo, ti to najbolje znaš. Mene optužuješ za sebičnost, a ti si bila ta koja se tom istom sebičnošću okitila i još si se šepurila s njom kao paun. Možda ja nisam idealan otac, možda ti doista nisam znao pokazati ono što osjećam, ali nije samo problem bio u meni. Privlačenjem pažnje na krivi način ostavljali si i krivi dojam. Sve sam to podnosio samo zato što sam te pokušavao razumjeti. Tvoj bunt bio je samo odraz očaja. Okretao sam glavu da ga ne vidim, a nisam vidio ono što sam trebao. Oprosti mi, Pavla. Volim te i znaš da mi je jako stalo do tebe. Znam da i ti mene voliš, ali kao da smo majčinom smrću postali emocionalni invalidi na neki način. Između nas se stvorio jaz, i nikada ga nismo znali prijeći. Trebali smo samo razgovarati, a to nam nikako nije uspijevalo. Bila si premalena, pa onda prebuntovna, i kad god bih pomislio da te donekle shvaćam, ubrzo bih se uvjerio u suprotno. Žao mi je kćeri. Propustili smo toliko vremena kojeg smo mogli posvetiti jedno drugome. Ako mi dozvoliš, doista ću se potruditi da na neki način to popravim. Kao otac, ja trebam i tvoju pomoć. Nemoj me odbiti – molio me je. – Ali nemoj izostaviti ni Leu. I ona je dio ove obitelji – njegove su me riječi ganule.

Oči su mi se napunile suzama. Je li moguće da sam sve ove godine živjela u zabludi? Otac je raširio ruke. Ustala sam i pohitala mu u naručje. Nakon toliko godina osjetila sam topao zagrljaj, osjetila sam blizinu ljubavi. Počela sam plakati od sreće. Bilo je tako lijepo znati da te netko voli. Sve je bio samo jedan veliki nesporazum, a kako smo ga samo olako riješili? Dovoljan je bio jedan kratak razgovor pa da se sve riješi. Osjetila sam njegove prste u svojoj kosi. Podigla sam glavu i okrenula se prema Lei. I njene su oči bile pune suza.

– Dođi – zovnula sam je.

Uskoro smo svi troje bili zagrljeni. Bili smo obitelj, napokon obitelj. Je li ovo bio početak novog i drugačijeg života, budućnost će pokazati. Meni nije preostalo ništa drugo nego da vjerujem da će sve biti u najboljem redu. Otkrila sam da je razgovor najbolji lijek za ovakve situacije i samoj sebi sam obećala da ću ubuduće s njima razgovarati o svakom problemu.

223810cookie-checkZa oca sam se borila s maćehomno